Posljednjih sedmica iz određenih medija i obavještajnih krugova pojavio se poznati glas - tvrdnja da Kina ili snabdijeva ili se priprema osigurati Iranu oružje kako bi mu pomogla u sukobu protiv SAD-a i Izraela, piše Middle East Eye, a prenosu Stav.
Narativ je onoliko dramatičan koliko je i odvojen od stvarnosti. On se uklapa u praktičan šablon – Peking kao skriveni pokrovitelj, Teheran kao voljni posrednik i Bliski istok kao šahovska tabla suparništva velikih sila.
Ali, kao i mnogi takvi šabloni, i ovaj se urušava pod vlastitom težinom. Optužba da Kina naoružava Iran nije samo nedokazana, nego je u osnovi nespojiva s deklariranom politikom Pekinga, njegovim dosljednim ponašanjem u globalnim sukobima i njegovim strateškim interesima.
Da bismo razumjeli zašto, moramo odbaciti prizmu Hladnog rata i ispitati kako Peking zapravo funkcioniše.
Prvo, razmotrimo temelj kineske vanjske politike, a to je nemiješanje i nesvrstavanje. Kina decenijama odbija sklapati vojne saveze ili birati strane u ratovima drugih nacija.
Ovo nije retoričko uljepšavanje. To je temeljni princip koji vodi kinesku diplomatiju, od Korejskog poluostrva do Balkana. Snabdijevanje oružjem jedne strane u direktnom sukobu između Irana i američko-izraelske osovine bio bi spektakularan čin miješanja, upravo ona vrsta zamršenih obaveza koju Kina izbjegava već četiri decenije. Sama ta ideja proturječi DNK-u kineske vanjske politike nakon 1980-ih.
Drugo, pogledajte kako se Kina odnosi prema rusko-ukrajinskom ratu. Dok su zapadne zemlje isporučivale oružje, obavještajne podatke i uvodile sankcije, Kina je dosljedno pozivala na prekid vatre i mirovne pregovore. Peking nije poslao smrtonosnu pomoć Moskvi, uprkos intenzivnom pritisku i nagađanjima da će to učiniti.
Model dijaloga
Obrazac je jasan – Kina vjeruje da sukobi i ratovi trebaju završiti za pregovaračkim stolom, a ne eskalacijom. Zašto bi s Iranom bilo drugačije?
Peking je 2023. godine posredovao u diplomatskom otopljavanju odnosa između Irana i Saudijske Arabije, favorizujući model dijaloga umjesto uništenja. Naoružavanje Teherana bi uništilo taj model.
Treće, tu je pitanje suverenih prava. Kina nije strana u sukobu između Irana i američko-izraelske osovine. Kao neutralni akter, Kina zadržava pravo da vodi normalno, zakonito poslovanje s bilo kojom nacijom, uključujući trgovinu naftom, robom široke potrošnje i tehnologijom.
Povezivanje rutinskih komercijalnih transakcija s vojnom podrškom logička je greška, slična optuživanju Njemačke da se pridružila ratu jer prodaje automobile objema stranama u sporu. Kineska sposobnost da trguje s Iranom bez naoružavanja upravo je ono što neutralnost znači.
Protuargument koji se najčešće iznosi u zapadnim krugovima temelji se na nafti. "Kina zavisi od iranske sirove nafte", glasi obrazloženje, "pa će Peking na kraju morati naoružati Teheran kako bi zaštitio svoje linije snabdijevanja."
Ova teorija otkriva duboki nedostatak mašte i nemogućnost razumijevanja energetske otpornosti Kine. Tokom protekle decenije Peking je aktivno radio na diverzifikaciji svojih izvora energije.
Izgradila je strateške rezerve nafte, potpisala je dugoročne ugovore s Rusijom, Saudijskom Arabijom i drugim zaljevskim državama te je uložila velika sredstva u obnovljive izvore energije. Kina nije talac iranske nafte, ona je sofisticirani kupac energije s više opcija. Dani zavisnosti o jednom izvoru odavno su prošli.
Zatim postoji još egzotičnija teorija, a to je da je iranska želja da naftu plaća u renminbijima, tzv. "petrojuanima", trik kojim se Kina želi uvući u iranske vojne borbe. To je nerazumijevanje i iranskih motivacija i kineskog temperamenta.
Petrojuan je prvenstveno zaštita od dominacije američkog dolara, finansijska zaštita, a ne vojni poziv u pomoć. Ključno je to što Kina nije odgovorila slanjem ratnih brodova ili projektila. Odgovorila je tako što je nastavila uobičajeno poslovanje u renminbijima. To nije ponašanje zemlje koja je bilo gdje "uvučena". To je ponašanje zrele, oprezne velike sile koja odbija biti isprovocirana u tuđi rat.
Konačno, tu su i službene izjave same Kine. Ministarstvo vanjskih poslova više puta je demantovalo takve optužbe, potvrđujući da Kina ne isporučuje smrtonosno oružje stranama u aktivnim sukobima. U racionalnom svijetu, javne izjave neke nacije, posebno kada su u skladu s njenim postupcima, zaslužuju osnovno poštovanje. Odbaciti ih bez provjere, a istovremeno prihvatati neimenovana curenja obavještajnih podataka nije novinarstvo, već je riječ o zagovaranju određene politike.
Istina je jednostavnija od zavjere - Kina nema želju naoružavati Iran. Dobila bi malo, rizikovala mnogo i prekršila bi vlastite principe. Optužbe govore mnogo više o onima koji ih iznose, o njihovim pretpostavkama, njihovim tjeskobama i njihovoj navici da u svakom rukovanju vide pištolj, nego o Pekingu.
Prava priča nije ono što bi Kina mogla uraditi u naletu bijesa. Prava priča je ono što Kina zapravo radi – trguje, pregovara i odbija biti uvučena u rat koji nije njen.
To nije ponašanje nepromišljenog aktera. To je ponašanje odrasle osobe. A odrasli u prostoriji ne moraju dokazivati svoju ozbiljnost posežući za oružjem svaki put kada neko uzvikne lažnu optužbu, piše Nelson Wong, predsjednik Šangajskog centra za strateške i međunarodne studije RimPac, neprofitne i nevladine istraživačke institucije sa sjedištem u Šangaju, za Middle East Eye.