Odgovor prvoj ženi na čelu jedne stranke

Okupila je gospođa Sabina Ćudić, prva žena na čelu stranke, nekih tridesetak evropskih parlamentaraca pa u jeku objašnjavanja Agresije na Bosnu i Hercegovinu hladno reče: „Sukobi koje smo doživjeli u ovom velikom gradu, u zgradi koja je spaljena do temelja nisu etnički, nisu vjerski, nisu između katolika, pravoslavaca i muslimana, čak nisu ni između vjerskih grupa, to je borba za moć, i odbijam vjerovati, jer sam ovdje provela veći dio života, da su ovaj grad i ova država povezani s takvim sukobima.“ Reče bez imalo stida i srama.

Reče to iz Vijećnice, mjesta historijskog, književnog i kulturnog blaga, mjesta koje je zapaljeno u noći između 25. i 26. augusta 1992. godine, tokom opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Vijećnica je pogođena granatama ispaljenim s položaja Vojske RS-a, koji su se nalazili na brdima oko opkoljenog Sarajeva. Granatiranje je izazvalo požar koji je zahvatio cijelu zgradu i uništio njenu unutrašnjost. Razlozi nisu bili sigurno ni slučajni ni politički, nego namjerno uništavanje kulturnog naslijeđa (kulturocid), te brisanje historijskog i kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine – uništeno je blizu dva miliona knjiga, rukopisa i dokumenata. S obzirom na to da nije riječ o vojnom objektu, onda se i napad s pravom opisuje kao namjeran napad na kulturu i pamćenje jednog društva.

Nek objasni gospođa Ćudić: ako je to borba za moć, šta su onda knjige krive? Šta je skrivilo 1.601 dijete ubijeno tokom opsade Sarajeva? Šta je skrivio 11.541 građanin, civil, ubijen tokom opsade Sarajeva? Šta su skrivili ljudi koji su u opsadi bili 1.465 dana? Bez hrane, bez vode, bez osnovnih sredstava za život... Ne, nije to bila borba za moć, gospođo Ćudić.
Reče to gospođa Ćudić uoči obilježavanja još jedne tužne i teške godišnjice zločina na Kapiji u Tuzli, mjestu gdje je gađana i ubijena tuzlanska mladost. Podsjetimo gospođu Ćudić da su 25. maja 1995. godine srpske agresorske snage s planine Ozren, u 20:55 h, ispalile smrtonosnu granatu na Kapiju, tuzlansko sastajalište mladih, i počinile masakr u kojem je ubijena 71 osoba, a ranjeno ih je više od 150. Prosjek starosti poginulih bio je 24 godine. Ne, nije to bila borba za moć, gospođo Ćudić.

Reče to gospođa Ćudić uoči obilježavanja Dana bijelih traka u Bosni i Hercegovini. Podsjetit ćemo je i šta se dešavalo 31. maja 1992. godine. Na taj datum vlasti koje su tada kontrolisale Prijedor izdale su naređenje nesrpskom stanovništvu (Bošnjacima i Hrvatima) da na svoje kuće istaknu bijele zastave ili čaršafe, te da prilikom izlaska na ulicu nose bijele trake oko ruke. Ova praksa predstavljala je oblik obilježavanja i izdvajanja civilnog stanovništva po etničkoj osnovi, što je u mnogim analizama upoređivano s historijskim primjerima diskriminacije (npr. označavanje jevreja za vrijeme nacističkog režima). Nakon toga uslijedili su masovni progoni, zatvaranja u logore (Omarska, Keraterm, Trnopolje), ubistva civila. Posebno se ističe stradanje 102 ubijene djece iz Prijedora, što ovaj događaj čini još potresnijim. Za gospođu Ćudić ovo je sve borba za moć.

Podsjetit ćemo onda gospođu Ćudić i na presude Međunarodnog suda u Haagu, u kojima se moć nije spomenula niti jednom. Presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) kroz stotine hiljada stranica dokaza i svjedočenja daju jasan zaključak: zločini počinjeni u Bosni i Hercegovini nisu bili proizvod haosa rata, već rezultat planskih politika i jasno definisanih ciljeva. Sudije u Haagu u više presuda utvrdile su da su motivi zločina uključivali etničko čišćenje, stvaranje teritorijalno homogenih prostora, širenje straha među civilima i, u najtežim slučajevima, genocid.

U presudi protiv generala Radislava Krstića Sud je prvi put pravno utvrdio genocid u Srebrenici. Sudije su navele da ubistva nisu bila nasumična, već dio plana uništenja zajednice: "The killing of all the military aged men from Srebrenica was… an attempt to eliminate the Bosnian Muslim population… by killing the men… the population… would cease to exist." Drugim riječima, cilj nije bio samo vojni poraz, nego nestanak jedne zajednice. Žalbeno vijeće dodatno je opisalo prirodu takvog zločina: "Those who devise and implement genocide seek to deprive humanity of the manifold richness…"

U presudi Radovanu Karadžiću Sud je jasno definisao političku pozadinu zločina. Cilj nije bio samo kontrola teritorije, već trajno uklanjanje stanovništva: "The objective was the permanent removal of Bosnian Muslims and Bosnian Croats…" To uklanjanje, prema Sudu, provođeno je sistematski: "By means including force, terror, persecution, deportation and forcible transfer." Ovim je Sud praktično opisao obrazac etničkog čišćenja kao politički plan, a ne spontano nasilje.

Opsada Sarajeva je u presudama predstavljena kao kampanja planskog zastrašivanja civila. U predmetu protiv Stanislava Galića, komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa, Sud konstatuje: "The campaign of shelling and sniping was conducted with the primary purpose of spreading terror among the civilian population." Napadi, dakle, nisu imali samo vojni cilj, nego i psihološki: "Civilians were deliberately targeted… to instil fear and force the population into a state of constant terror."

U predmetu "Prlić i drugi", koji se odnosi na Herceg-Bosnu, sud je zaključio da zločini nisu bili izolovani incidenti: "These crimes were not random acts… but the result of a plan…" Cilj tog plana bio je jasan: "To permanently remove the Muslim population…" Sud je dodatno naglasio da postoji "jasan obrazac ponašanja" koji potvrđuje provedbu tog plana.

S obzirom na to da je gospođa Ćudić vrli poznavalac svjetskih jezika, nema potrebe da joj prevodimo značenja, ali nek gospođa Ćudić zna da su se kroz haške presude "Bosnian Muslim, Muslim men i Muslim civil" spomenuli desecima hiljada puta. Ali ne, ni zbog kakve borbe za moć. Ponavlja se bezbroj puta – ne samo kao opis, nego kao pravna kategorija. Sudovi su tako kontinuirano označavali ciljanu grupu, što pokazuje da zločini nisu bili nasumični, nego usmjereni protiv jasno određenog stanovništva. Sabina Ćudić bi, nakon revizionističkih izjava, kad bi imala dovoljno savjesti, ljudske i političke zrelosti, te osnovna načela pravičnosti i istinoljubivosti, koliko danas podnijela ostavku i prestala se baviti politikom. Udruženja žrtava i građani takve zahtjeve već ističu. Ali Ćudić je postala poznata po tome da drugima drži moralne lekcije i drugima upućuje kritike. I, ako je imala ikakvog prava na to, više ga nema.