Profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i dugogodišnji saradnik Hayata, Orhan Bjaraktarević, preminuo je jučer. Svojim pristupom ostavio je traga u akademskoj zajednici ali i kod svih onih koji su ga poznavali.
Profesor Almir Fatić se prisjetio saradnje sa preminulim profesorom Bajraktarevićem kazujući da je otišao jedan od „najvećih, najboljih, najumnijih, najposebnijih među nama.“
Teško mi je ispisivati ove retke i misli o učitelju, profesoru, misliocu i čovjeku, koji mi je bio istinski prijatelj, u vrijeme i doba kada je to prava rijetkost.
Orhan Bajraktarević je bio čovjek knjige, čitanja i znanja, i to onog znanja koje je i duboko i široko. Bio je ''rođeni filozof'', filozof vjere i života, mudrosti i iskustva, teorije i prakse; filozof neposrednog dijaloga i poticajnog razgovora; naš najpoznatiji islamski filozof, averoist. Bio je filozof u pravom smislu – ne samo po znanju, nego po načinu življenja. Takvog blistavog uma i prodornog mišljenja – također danas rijetkim karakteristikama – koje nikoga nije ostavljalo ravnodušnim.
Kao profesor, studente je učio mišljenju, slobodnom, oslobađajućem mišljenju, tražio da se čitaju knjige, diskutira o pročitanom, iznese, brani i argumentira vlastiti stav, dodao je Fatić.
Tako je studente učio slobodno misliti i kritički promišljati vlastitu tradiciju i stvarnost. Nekada bi namjerno provocirao, priređivao ''filozofske vježbe'', uživljavao se u različite uloge, s ciljem edukacije i širenja horizonata razumijevanja. Posebnu pažnju posvećivao je jezičkoj i terminološkoj preciznosti u iskazu bosanskog jezika (''stilske vježbe''). Bio je, dakle, učitelj koji nije prenosio samo znanje, nego je oblikovao način mišljenja. Njegova predavanja nisu bila samo predavanja – bila su dijalozi, izazovi, pozivi da izađemo iz okvira i proširimo horizonte.
No, prof. Orhan volio je studente. Zapravo, Orhan je profesor koji se najviše družio sa studentima Fakulteta islamskih nauka, vodio ih na studijska putovanja unutar i izvan Bosne, priređivao posjete pojedincima i ustanovama, častio ih, razgovarao s njima o svemu i svačemu. Znao je slušati, savjetovati, ohrabriti. I zato ne govorimo samo o profesoru kojeg smo poštovali, nego o čovjeku kojeg smo voljeli. Vidio sam danas usputno na FB mnoge pozitivne poruke sjete i sjećanja bivših njegovih učenika i studenata. Pored hatme koju će proučiti kolektiv FIN-a, hatmu će proučiti i generacija svršenika medrese 1983. godine zajedno s krajiškim imamima. Gest za pohvalu, aferim! Volio je, također, Islamsku zajednicu i posebno cijenio njezine imame. I još nešto je naročito volio: čitav arapsko-muslimanski svijet, kojeg je rado posjećivao, a od gradova tog ogromnog svijeta – izuzimajući Mekku i Medinu – posebno jedan grad – Kairo.
Profesor Fatić je otkrio kako profesora Bajraktarevića nije interesovalo materijalno, samo onoliko koliko je potrebno.
-Kao što ga nisu zanimale ni odveć formalizirane i birokratizirane forme i zvanja modernog univerzitetskog obrazovanja. Univerzitet je doživljavao kao oazu slobode. Odlikovao se, u svoj svojoj intelektualnoj dominaciji i veličini, skromnošću, jednostavnošću, posebnošću. Njegova intelektualna snaga bila je velika, ali njegova skromnost još veća.
Dugo mi je trebalo da ga nagovorim na javne televizijske nastupe. Znao sam o kakvom se umu radi, i kakve je iznosio briljantne analize i sinteze naše društvene zbilje. Prvorazredni analitičar, i žao mi je bilo da to ostane samo u našim privatnim razgovorima, kojima je nekad pristustvovala još nekolicina zajedničkih prijatelja. I, onda, senzacionalan nastup na ramazanskom programu Hayat TV prije nekoliko godina, koji je baš odjeknuo, i to se potom nastavilo (i ovaj prošli ramazan zajedno smo nastupili, o suri Asr govorili). Imao je on još mnogo toga da nam kaže, napiše, prenese, objasni i približi. Mudrosti, znanja i traga (kroz studente, tekstove, knjige, predavanja, razne nastupe, mentorstva, razgovore...) itekako je ostavio. Uspio sam ga nagovoriti i na jedan zajednički naučni rad i jednu zajedničku autorsku i priređenu knjigu. O drugim ličnim sjećanjima na profesora Bajraktarevića pisat ću posebno, ako Bog da.
Islamska i akademska zajednica u Bosni i Hercegovini izgubila je jednog od najvećih islamskih intelektualaca, i to onih intelektualaca koji se, opet, rijetko rađaju, zaključuje profesor Fatić.
Ova generacija bila je počašćena njegovim prisustvom. Nedostajat će svima nama koji smo imali čast da ga poznajemo.
I pored cjelodnevnih obaveza, razgovora i odgovaranja na poruke, uspio sam obaviti i svoju večernju šetnju. Pred kraj šetnje, nazvala me moja hanuma Mejra (koja je mnogo puta s radošću profesora ponudila kahvom, ručkom ili večerom, a on bi uvijek džentlemenski pokloni joj nešto, kao i našoj djeci..., pa smo ga porodično svi voljeli, a sada tugujemo zadovoljni Božijim emerom) i upitala kako se osjećam. Odgovorio sam ovako: ''Iako mi je cio dan bio ispunjen, ipak, osjećam neku prazninu... Nešto mi nedostaje, selam, poziv, glas, savjet...''
Primio sam veliki broj poziva i poruka ta'zije (saučešća). Svima sam duboko zahvalan. Jedna od poruka glasila je, između ostalog, ''da Svevišnji Allah njemu i meni ukabuli prijateljstvo i sastavi nas u Džennetu''. Molim Svevišnjeg Allaha da mu podari najljepše mjesto u Džennetu, a nama, posebno njegovoj porodici, sabur da nosi(mo) ovaj gubitak. Amin!