Ispričala nam je nana Zlata Laković jedne prilike da pet godina živi s pedeset maraka, a da tri godine skuplja za suknju od deset maraka.
U samom srcu Tuzle, tamo gdje ne bismo mogli ni zamisliti da ima onih u potrebi, u jednoj od napuštenih baraka živi upravo Zlata. Baraka u kojoj živi njeno je jedino utočište, ali ona, uprkos svemu, nikada ne gubi nadu. Zlati smo donijeli bajramsku hediju, kurban, komplet i dvije suknje.
Bajram je, treba se radovati, ne pamtim kad sam šta novo obukla. Divne su suknje, ljepše nisam vidjela. Ovo puno košta... Prvi ste me na Bajram obradovali i za Bajram mi niko ne dolazi. Samo za prošli došli Rada i Milan, komšije, dva kurbana s vrata donijele druge komšije i to je to. Meni je djed bio zlatar, imao svoju radnju, moji roditelji bili učitelji. Bili su na selu, tamo su živjeli. Dok ne proučimo dovu ne smije se jesti, odrastali smo u velikoj sredini. Dedo me je vodio na Baščaršiju u jednu radnju da mi se za Ramazanski bajram sašiju dimije, a za Kurbanski haljina. Bajramu sam se uvijek radovala. Danas nemam s kim da bajramujem.
Najljepša uspomena mi je kada sam imala trinaest godina i kada sam poželjela zlatni lančić da ima ugraviran fenjer ili bicikl da imam, kad su sva djeca imala da imam i ja. Kad sam vidjela da mi je djed kupio to sve, to nikad neću zaboraviti. Evo ja sam sad i u godinama, i sama, bez ikoga, neimaština, ali svaki Bajram je lijep. Nikad nisam ni pomislila da ću ja ovako doći na ove grane neimaštine. Kad kaže neko ja sam bogat imam auto, novac, ne, ti si bogat u srcu i onoliko koliko si pročitao knjiga - između ostalog kazuje Zlata.
Iako nema ni struje ni vode, nana Zlata je žena izuzetne hrabrosti i snage, koja ne odustaje od borbe za bolji život.
Ponovo smo je posjetili, a ona nije mogla vjerovati da je nismo zaboravili.
Njenu priču donosimo u emisiji "Ispuni mi želju" u videu iznad teksta.
