Platforma bez temelja: Deklarativno jedinstvo, bez jasnog političkog efekta

Dokument nazvan Platforma za mir, stabilizaciju, evropsku budućnost i ekonomski napredak Bosne i Hercegovine, koji su potpisale pojedine opozicione stranke iz entiteta RS i nekoliko partija iz Federacije, predstavlja još jedan pokušaj artikulacije političke volje za reformama.

Međutim, pitanje koje ostaje neodgovoreno jeste: može li se simbolički dokument, bez institucionalne snage i političke većine, predstaviti kao rješenje za krizu u kojoj se zemlja nalazi?

Platformu nisu potpisali ni HDZ BiH, ni ključne bošnjačke stranke – SDA, Demokratska fronta i Stranka za BiH – što automatski umanjuje njenu težinu. Bez podrške najuticajnijih političkih aktera i bez jasne strategije za sprovođenje principa iz dokumenta, potpis se više čini kao politički marketing nego stvarni korak ka promjeni.

Potpisnici platforme predstavljaju dokument kao početak evropskog buđenja političke scene. Međutim, sama činjenica da dokument ne uključuje mehanizme za smjenu vlasti, promjenu političke većine ili institucionalne garancije, izaziva sumnje u njegovu efikasnost. U najboljem slučaju, radi se o političkoj izjavi dobrih namjera, a u najgorem – o načinu da se prikrije izostanak konkretnih rješenja.

Pored toga, zabrinjava i ton Platforme koji nalaže suzdržavanje od "tema koje izazivaju negativno političko okruženje", što može značiti i pasivizaciju političke borbe protiv destruktivnih snaga u vlasti. Time se potpisnici mogu dovesti u situaciju da, želeći stabilnost, zapravo odustaju od ključnih inicijativa koje se tiču pravde, sigurnosti i suvereniteta države.

Na marginama platforme ostao je i HDZ BiH, koji potpis nije stavio, ali je zato ponudio svoje “rješenje” – paket zakona koji uključuje Izborni zakon, zakon o Sudu BiH i zakon o VSTV-u. Šef stranke Dragan Čović iznio je jasan politički ultimatum, tražeći da se ova tri zakona usvoje kao preduslov za stabilnost.

Ali, upravo tu leži ključni problem: HDZ još jednom koristi evropski narativ kako bi progurao svoje dugogodišnje zahtjeve koji, u suštini, često znače jačanje etničkog principa i institucionalnu podjelu zemlje.

Platforma, iako na papiru sadrži principe koji su široko prihvatljivi – mir, stabilizaciju, ekonomski razvoj i evropske integracije – ne odgovara na pitanje kako će se ti ciljevi provesti bez promjene u Vijeću ministara BiH, koje je već duže vrijeme pod dominacijom SNSD-a i HDZ-a.

Bez osigurane parlamentarne većine, potpisnici ostaju izvan glavnih tokova odlučivanja, dok se vlasti protiv kojih se bune i dalje drže ključnih poluga moći.

Dok Platforma može poslužiti kao temelj za buduće razgovore, ona sama po sebi nije garancija promjene. Bez konkretnog političkog plana, redefinicije parlamentarne većine i spremnosti da se preuzme odgovornost za stvarnu vlast, njeni potpisnici riskiraju da postanu dekor u političkom teatru statusa quo.

HDZ, s druge strane, pokazuje da ga evropski put interesuje samo kada se uklapa u vlastitu agendu. Bira put uslovljavanja, čime dodatno polarizuje politički prostor.

BiH ne treba još jednu deklaraciju. Potrebna joj je odlučnost, odgovornost i konkretan politički plan – a toga u Platformi, nažalost, još uvijek nema.