Svaka životna priča koju smo ispričali mogla bi ispuniti stranice romana o borbi, gubicima, nadi i ljudskoj snazi. Jer život rijetko ide putem koji sami isplaniramo – često nas odvede tamo gdje nikada nismo mislili da ćemo stići.
Jednu takvu priču nosi i Anel Čaušević iz Novog Goražda. Suočen s teškim okolnostima, bio je primoran donositi odluke koje niko ne bi poželio donositi. Bez sigurnosti, bez podrške sistema i bez garancije da će sutra biti lakše, koračao je naprijed oslanjajući se na vlastitu snagu i dobrotu običnih ljudi.
Danas otvoreno govori o izdaji koju je doživio od onih koji su mu trebali pomoći, ali i o zahvalnosti prema narodu Goražda, zahvaljujući kojem je, kako kaže, preživio.
"Roditelje sam izgubio kao beba. Nisam imao ni mjesec dana kada mi je otac umro. Majka se preudala i otišla na Kosovo, nismo u kontaktu. Ostao sam kod nene i dede do 1999. godine. Nakon što su oni umrli, ja završavam na ulici. Gospođa pravoslavne vjere rekla je da se ne smijemo dirati dok nam se kuća ne napravi. Igrom slučaja, ja sam završio na ulici nakon dedine i nenine smrti. Imao sam 15-16 godina. Ja najbolje znam šta sam prošao. Morao sam i školovanje prekinuti jer finansijski sam sebe nisam mogao izdržavati, da bih poslije toga nastavio težak fizički rad kako bih preživio. Danas od dnevnice od 50 maraka ulažem u ovu kuću i pokušavam preživjeti. Želim se zahvaliti građanima Goražda. Od mog prelaska ulice, zahvaljujući njima, opstao sam, kao i Općini Novo Goražde, koja me je, koliko je bila u mogućnosti, podržala. A što se tiče državnih službenika, izdali su me, ali svakome na dušu i na čast ovo", priča nam Anel.
U videu iznad poslušajte još dijelova ispovijesti Anela Čauševića iz Novog Goražda.