Zamislite mjesece u kojima su neizvjesnost, strah i bespuće postali jedina konstanta. Hiljade porodica, raseljenih i slomljenih, mjesecima tavori u ruševinama, gdje je preživljavanje postalo umjetnost, a svaki novi udah čudo. Nemilosrdne vojne operacije gutaju sve pred sobom: domove, bolnice, skloništa. Humanitarna pomoć, ta posljednja slamka spasa, sistematski se gasi i lomi pred očima iznemoglih ljudi koji su odavno prešli krajnje granice ljudske izdržljivosti.
Ipak, dok nasilje kosi živote u trenu, iz sjenki izranja druga, tiha i podmukla tragedija: strašna žeđ.
Pristup pitkoj vodi u Gazi oduvijek je bio težak, ali danas je dosegao nivoe nezapamćene katastrofe. Hladne brojke govore da većina domaćinstava ne uspijeva osigurati ni minimalnih šest litara vode dnevno po osobi. Samo šest litara za piće, kuhanje i održavanje gole egzistencije.
U tom vrtlogu očaja, ljudi su svakodnevno primorani da donose srceparajuće, nemoguće odluke koje lome dušu: „Da li dati djetetu gutljaj vode da utoli žeđ koja ga izjeda, ili sačuvati tu dragocjenu kap kako bismo oprali ruke i spasili ga od zaraze i bolesti?“
U Gazi se danas ne gine samo od gelera. Ljudi umiru u tišini, presušenih grla, dok žeđ gasi i posljednji tračak ljudskog dostojanstva.
Humanitarne organizacije upozoravaju da se kriza dodatno produbljuje usljed pada proizvodnje vode, koja je tokom maja smanjena za oko 20 posto u odnosu na prethodne mjesece. Glavni razlozi su nedostatak hemikalija i rezervnih dijelova neophodnih za rad vodovodnih sistema. U takvim okolnostima voda, koja bi trebala biti osnovno ljudsko pravo, postala je luksuz do kojeg mnogi stanovnici Gaze teško dolaze. Najveću cijenu ove krize plaćaju djeca, starije osobe i bolesni, čiji su zdravlje i svakodnevni život ozbiljno ugroženi nedostatkom sigurnih i osnovnih uslova za život.
Teška životna priča
Priča iz Gaze donosi nam potresno svjedočenje iz kampa Bureij, relativno malog izbjegličkog kampa koji se nalazi u centralnom dijelu Pojasa Gaze, u blizini kampova Maghazi i Nuseirat. Kamp je izgrađen 1950-ih godina kako bi se smjestile izbjeglice koje su dotad živjele u britanskim vojnim barakama i šatorima. Većina stanovnika koji su se naselili u Bureiju potiče iz palestinskih gradova istočno od Gaze, poput Faludže.
Prenaseljenost, nedostatak životnog prostora te nepostojanje osnovnih životnih resursa glavne su karakteristike kampa Bureij. Skloništa su izgrađena vrlo blizu jedno drugom, a nedostaje prostora za rekreaciju i društvene aktivnosti. U mnogim slučajevima stanovnici su bili primorani nadograđivati svoje kuće dodatnim spratovima kako bi smjestili porodice, često bez adekvatnog građevinskog plana.
Nedostatak vode
Blokada Gaze dodatno je otežala život većini stanovnika kampa. Stopa nezaposlenosti značajno je porasla, a sve manje porodica uspijeva samostalno osigurati osnovna sredstva za život. Ipak, jedan od najvećih problema s kojim se stanovnici svakodnevno suočavaju jeste nedostatak pitke vode. Prema dostupnim podacima, čak 90 posto vode u kampu nije ispravno za ljudsku upotrebu, što predstavlja ozbiljnu prijetnju zdravlju stanovništva.
Zbog toga su stanovnici primorani živjeti u uslovima koji ugrožavaju njihovo osnovno ljudsko pravo na sigurnu i zdravstveno ispravnu vodu. Pored problema s vodosnabdijevanjem, nedostatak električne energije predstavlja još jedan veliki izazov. Električna energija, kao jedan od osnovnih preduslova za normalan život, postala je gotovo nedostižna za mnoge porodice.
Umirali smo od gladi, a sada nas testiraju smrću od žeđi. To je ono što nam je preostalo, iznosi svoju bolnu ispovijest jedan stanovnik kampa.
Nedostatak vode posljednjih mjeseci dodatno se pogoršao, a situacija postaje još alarmantnija s približavanjem ljetnih mjeseci i porastom temperatura. Za hiljade porodica koje žive u prenapučenim šatorima i improvizovanim skloništima, pristup pitkoj vodi postaje svakodnevna borba za opstanak. Visoke temperature povećavaju rizik od dehidracije, širenja zaraznih bolesti i pogoršanja ionako teških higijenskih uslova. U takvim okolnostima, nedostatak vode više nije samo humanitarni problem, već pitanje dostojanstva, zdravlja i samog preživljavanja stanovništva koje se već godinama suočava s posljedicama rata, raseljavanja i dugotrajne blokade.
Ne mogu ni opisati kako je ljeti u šatorima. Osjećaj je kao da nas prže u tavi. Nemamo krov koji bi zaštitio nas ili našu djecu, a sada, uz nedostatak pitke vode, situacija će sigurno postati katastrofalna, kaže Nawaf al-Akhras.
Električna energija je san
Posljedice ovih problema osjećaju se u svakom segmentu života. Nemogućnost redovnog korištenja električne energije otežava pripremu hrane, čuvanje lijekova, komunikaciju i obavljanje najosnovnijih životnih aktivnosti. Zbog toga su životni uslovi u kampu izuzetno teški, a za mnoge stanovnike gotovo nepodnošljivi.
Najveći teret ove humanitarne krize snose najranjivije kategorije stanovništva, prije svega djeca i bebe, koje zbog nedostatka pitke vode, električne energije i osnovnih životnih uslova trpe ozbiljne posljedice po svoje zdravlje i razvoj.
Nemamo frižider, nemamo veš-mašinu. Čak ni mlijeko za bebe ne može se čuvati duže od dva ili tri sata, kaže Abdel Karim, prisjećajući se života prije rata, kada je njegov dom bio opremljen električnim aparatima i imao stabilno napajanje. Nekada je utičnica za punjenje telefona bila odmah pored mog kreveta. Mogao sam ga priključiti kad god poželim. Danas je to postao san u ovom šatoru.
Dodaje da su njegova djeca psihološki pogođena situacijom, posebno najstariji sin, koji nema nikakve elektronske sadržaje koji bi mu pomogli da skrene misli sa teške svakodnevice.
Svijet nijemo posmatra
U vremenu kada je čovječanstvo dostiglo nezapamćen tehnološki i civilizacijski napredak, stanovnici Gaze vode bitku za ono najosnovnije – gutljaj čiste vode, nekoliko sati električne energije i mogućnost da svojoj djeci osiguraju dostojanstven život. Njihove svakodnevne ispovijesti nisu samo priče o siromaštvu, ratu i raseljavanju, već svjedočanstva o postepenom urušavanju ljudskog dostojanstva pred očima cijelog svijeta.
Dok se naša djeca u mraku šatorskih krila pokušavaju sjetiti mirisa doma, dok roditelji u beskrajnim redovima za mrvicu vode prodaju svoju snagu i ponos, a bolesni u agoniji čekaju pomoć koja nikada neće stići – svijet nam šalje saopćenja. Hladna, birokratska slova na papiru koja ne mogu utoliti ničiju žeđ niti zaustaviti smrt.
Humanitarna pomoć, ta sramotno mala kap u moru naše patnje, stiže sporo, poput kucaja sata koji odbrojava naše posljednje trenutke.
Gaza je danas grobnica ljudske savjesti. Iz Gaze dopire krik čovječanstva koje se pred našim očima pretvara u pepeo. Jednog će dana historija pitati, a svako od vas će morati pronaći odgovor: gdje ste bili kada su milioni ljudi, ostavljeni u pustinji zaborava, morali birati između kapi vode i života?
Kada čovjeku oduzmete dom, komad hljeba i gutljaj vode, ne oduzimate mu samo život: razarate ga iznutra, brišete mu trag postojanja i gazite ono sveto zrno dostojanstva koje nas čini ljudima!
Gaza ne tone samo u katastrofu. Gaza nestaje u tišini onih koji su mogli, a nisu htjeli, onih koji su gledali kako naša budućnost presušuje dok su nam nudili samo prazne riječi.
Na kraju, kada utihnu svi naši glasovi, ostat će samo jeziva tišina onih koji su svojim nečinjenjem dopustili da se ugasi jedno čitavo društvo.