Emisija „Ispuni mi želju“ je glas onih koje odavno niko ne zove, ruka pružena onima koje je život sklonio s puta kojim većina prolazi. To su priče ljudi iz zaboravljenih sela, iz mahala, iz gradova u kojima se iza prozora naziru sjene, ali se sudbine ne vide. Jer niko ne zna šta se krije iza prozora pored kojih prolazimo. Nekad baš ona kuća s cvijećem čuva najdublju bol. A ona skromna, gotovo neprimjetna, čuva ono najvrednije što čovjek može imati – ljubav, strpljenje i borbu.

Mnogo smo takvih priča vidjeli. Toliko da bi se od njih mogli ispisati tomovi. U našoj arhivi ostale su hiljade sudbina koje su dobile sretniji nastavak. Ali neke priče ne odlaze. Ostanu... Uđu pod kožu i tu žive. Ne daju da ih zaboravimo. Podsjećaju da svaka sekunda nekome znači cijeli život, da nečija nada zavisi od toga hoćemo li stati ili proći.

Jedna od prvih priča koje sam radio prošle godine za „Ispuni mi želju“ nosi posebnu težinu. Kada sam zagrlio djevojčicu Mirsadu iz Starog Viteza, moju malu lastu, kako sam je od milja prozvao, srce mi je zadrhtalo. Njeno lice bilo je okupano suzama, ali se kroz njih probijao osmijeh. Imala je samo jednu želju, dječiju i čistu – da ima novi ruksak za školu. Nakon emitovanja nije dobila samo jedan ruksak. Dobila ih je mnogo. Ali najvažnije od svega – dobila je priliku, dobila je sigurnost da će završiti školu zahvaljujući dobrom čovjeku koji je odlučio ostati anoniman. Zar postoji veći ponos od toga da jednoj djevojčici vratimo vjeru u sutra? Ni njena sestra Medina nije ostala zaboravljena. Njena želja za jednim običnim telefonom pretvorila se u nadu da će život ipak biti blagonakloniji nego što je bio.

Od Krajine i Posavine, preko Semberije do Hercegovine vodile su nas priče. Od najudaljenijih zaselaka do prigradskih naselja. Svaki put, svako selo, svaka kuća nosila je svoju istinu. U jednoj godini pređemo više od dvadeset pet hiljada kilometara. I nikada nije bilo teško. Ni petsto kilometara u jednom pravcu nije prepreka kada znamo da negdje djevojčica poput Arijane Mehić iz Velike Kladuše čeka da ponovo pije mlijeko i jede sir, jer je njena majka morala prodati kravu zbog bolesti. Dobili su kravu i dvije ovce da bi mogli živjeti od svog rada. Zar i to nije ponos, jer mijenja život nabolje?

Zar nije na ponos i Zinajdina priča iz emisije „Ispuni mi želju“ koja je odjeknula širom zemlje? Uplakana Zinajda tada je skromno molila samo za osnovne životne potrebe – malo hrane, vreću brašna, poneku igračku za djecu i krov koji više ne prokišnjava. Njene riječi, izgovorene iz srca, dotakle su srca dobrih ljudi širom Bosne i Hercegovine. Sve je počelo na Hayatu. Dobri ljudi su čuli njen glas i nisu ostali nijemi. Zinajda i njeni dječaci dobit će svoju kuću.

Zijadi Sijaladžiji iz Prusca kod Donjeg Vakufa kuću smo promijenili iz temelja – sve je novo, od fasade i stolarije do dječijih soba i dnevnog boravka. Nova kuća, nova nada. U fazi smo izgradnje sprata kuće za Salihu Kadrić iz Ljubnića kod Ilijaša, da njena djeca više ne žive u vlazi, da im krov ne prokišnjava i da grede ne padaju nad njihovim glavama.

A onda su tu oni koji su sami, bez ikoga, bez finansijske podrške, bez pomoći. Oni koji najviše trebaju odgovor na pitanje: kako si. Jer svi smo barem jednom rekli „dobro sam“, a znali smo da nismo. Nana Hata Kmetaš iz Donjih Ravni između Livna i Tomislavgrada jednom je rekla: „Kada vi odete, ja ću se tek rasplakati.“ U toj rečenici stalo je sve – i samoća, i tuga, i potreba da neko ostane makar još malo. Ali nani Hati mi nismo samo prolaznici. Mi smo joj prijatelji. I vraćamo joj se. Jer neka vrata se ne zatvaraju nakon jednog dolaska.

Ima još mnogo priča, toliko da bi svaka mogla biti knjiga za sebe. Kao priča Zehre Subašić, koja je rekla: „Za Bajram supu stavim i suzama je zalivam, eto kakav mi je život.“ Ta rečenica podigla je ljude na noge. Danas Zehra ima dostojanstvo koje zaslužuje. I to jeste ponos, najveći.

Emisija „Ispuni mi želju“ i dalje ostaje svjetlo nade za sve one koji se osjećaju usamljeno i zaboravljeno, kao da ih je život ostavio po strani. Ona nas svakim novim susretom podsjeća da odgovornost nije samo na pojedincima, nego na svima nama – da budemo pružena ruka, oslonac koji traje i most koji spaja ljude. Zato je važno da se svako od nas osvrne oko sebe i ne zatvara oči pred tuđom tišinom i potrebom. Jer i najmanji gest dobrote može nekome promijeniti cijeli tok života. Nemojmo umanjivati nijedan čin pažnje, jer ono što je nekome sitnica, drugome može biti prva iskrena podrška koju je dugo čekao.