U najnovijem izdanju Hayat Podcasta, publika je imala priliku čuti ispovijest jedne od najprepoznatljivijih advokatica u Bosni i Hercegovini - Senke Nožice. Kroz razgovor je otvoreno niz tema koje možda i nemaju veze sa pravnom praksom. Od ličnih početaka i profesionalnog sazrijevanja, do pitanja položaja žena, etike u pravosuđu i cijene dosljednosti u vremenu kada je pritisak svakodnevica.


Profesionalni put Senke Nožice započeo je davne 1974. godine, ali temelji njene ličnosti formirani su mnogo ranije. Preseljenje iz Zagreba u Sarajevo tokom ranog adolescenskog perioda za nju je predstavljalo ozbiljan izazov.

function r(){if(it(n),n.value===Hm){let o=null;throw new D(-950,o)}return n.value}

„Do svoje trinaeste godine živjela sam u Zagrebu, a onda dolazim u Sarajevo, u potpuno drugačiji ambijent. To je bio težak period, ne samo zbog promjene sredine nego i zbog odnosa vršnjaka. Djevojčice su se često podsmjehivale mom govoru, osjećala sam to svakodnevno. Trudila sam se da se uklopim, da govorim kao oni, jer u tim godinama želite pripadati. Nisam imala prostor da se žalim kod kuće, jer su očekivanja bila jasna, prilagodi se i izbori sama. Upravo su te okolnosti počele oblikovati moj karakter i moj odnos prema nepravdi', prisjetila se Nožica.

Advokatura kao poziv

Iako je karijeru započela kao tužilac, vrlo brzo je postalo jasno da je advokatura njen istinski poziv. Osjećaj za pravdu, razvijen još u djetinjstvu, usmjerio ju je prema pravnom fakultetu i kasnije sudnici.

function r(){if(it(n),n.value===Hm){let o=null;throw new D(-950,o)}return n.value}

„Već kao djevojčica sam instinktivno reagovala na nepravdu, posebno unutar porodice gdje su pravila bila strogo postavljena. Branila sam majku, preispitivala autoritet, tražila ravnotežu. Iako sam voljela književnost i poeziju, taj unutrašnji impuls da se borim za pravdu bio je presudan. Nisam odmah postala advokat, ali cijeli moj razvoj vodio je ka tome da stanem na stranu onih kojima je potrebna zaštita i glas u sistemu“, objasnila je.

Šta čini dobrog pravnika?

Tokom karijere, kroz njen ured prošle su brojne generacije pripravnika. Nožica ističe da pravnički zanat ne čine samo znanje i tehnika, već i integritet i sposobnost komunikacije.

function r(){if(it(n),n.value===Hm){let o=null;throw new D(-950,o)}return n.value}

„Uvijek sam razlikovala one koji briljiraju u pisanju i analizi od onih koji imaju prirodan nastup u sudnici. Međutim, ono što sam smatrala ključnim jeste kredibilitet. Sud mora vjerovati onome što govorite. Ne smijete obmanjivati ni sud ni klijenta. Postoje načini da iznesete i nepovoljne činjenice bez laži. Govorila sam mladima: ako sudija prestane da vas sluša, vi ste izgubili pažnju, mijenjajte pristup. Također, iskrenost prema klijentu je obavezna, čak i kada znači reći da je slučaj teško odbranjiv“, naglasila je.

Prijetnje, pritisci i granice straha

Rad u pravosuđu, naročito u osjetljivim predmetima, često nosi i ozbiljne rizike. Nožica otvoreno govori o prijetnjama koje je dobijala tokom karijere.

„Bilo je prijetnji koje su bile vrlo konkretne, znali su gdje živim, šta vozi moj sin, spominjali su i moje dijete. To su trenuci kada shvatite koliko je vaš posao zapravo izložen opasnostima. Jednom sam dobila i prijetnju da će mi kancelarija biti dignuta u zrak. Nisam odustala, ali sam poduzela mjere da zaštitim saradnike. Razgovarala sam s ljudima koji su mogli uticati na takve situacije i nastavila raditi. Strah ne smije biti razlog da odustanete, osim ako ugrožava vašu porodicu, tada morate stati“, rekla je.

function r(){if(it(n),n.value===Hm){let o=null;throw new D(-950,o)}return n.value}

Emocije, nepravda i teret odgovornosti

Iako se često očekuje profesionalna distanca, Nožica priznaje da emocije nikada nisu potpuno odsutne.

„Bilo je trenutaka kada sam presude doživljavala lično, kada nisam mogla razumjeti ishod uprkos svim dokazima. Dešavalo se da budem sretnija od klijenta kada dobije oslobađajuću presudu, jer sam znala kroz šta smo prošli. S godinama sam naučila praviti distancu, ali emocije su i dalje prisutne i mislim da moraju biti. Najteže mi padaju slučajevi u kojima vidim elemente političkog pritiska, gdje se ljudi optužuju bez dovoljno osnova. Tada ne pati samo optuženi, već cijela porodica. To su situacije koje ostavljaju trag“, zaključila