Ko će Allahu zajam dati drage volje, pa da mu ga On umnogostruči, a uz to dobije i nagradu plemenitu? (El-Hadid, 11)
Interesantno je da se ono što čovjek potroši od svog bogatstva, koje mu je Svevišnji dao, naziva zajmom. Uvjet je samo da to bude čisto, iskreno, davanje ili trošenje, tj. u Njegovo ime, o čemu smo već govorili.
Svevišnji Allah ovdje, u vezi s tim, obećava dvije stvari: 1. višestruko uvećavanje i 2. plemenitu nagradu od Sebe.
Islam, dakle, nisu samo puke riječi i obredna praksa, već i iskrenost prema Svevišnjem Allahu i Njegovoj vjeri. A tu će iskrenost čovjek pokazati i dokazati trošenjem u Njegovo ime.
Onaj ko sebe i svoje bogatstvo drži dražim od Allaha i Njegove vjere, njegova vjera malo vrijedi.
Snažan zahtjev vjere je trošenje svog bogatstva u ime Svevišnjeg Allaha. Naime, vjera iziskuje određene materijalne žrtve.
Na koncu, Svevišnjem Allahu sve i pripada, a čovjeku će njegovo bogatstvo koristiti onoliko koliko potroši na Božijem putu tokom perioda dok ga privremeno ima na ovome svijetu. Čovjekovo bogatstvo ne ostaje sa njime vječno, drugi ga nasljeđuju.
U nekim situacijama i prilikama to trošenje više vrijedi. Kada je situacija teška i(li) kritična, tada i trošenje više vrijedi, više se vrednuje. Otuda je udjeljivanja u teškoćama i krizama (tj. ratovima, kataklizmama) vrednije od udjeljivanja kada je blagostanje.
Ono što dajemo u ime Allaha ne bi trebalo biti praćeno ruganjem, niti bi trebalo biti iz najgoreg ili najlošijeg dijela našeg bogatstva, već bi trebalo biti iz njegovog najboljeg i najkvalitetnijeg dijela.