Međutim, čini se da u Federaciji Bosne i Hercegovine još uvijek postoje značajne nesuglasice i konfuzije oko tumačenja Zakona o radu, koji se tiče slobodnih dana za vjerske praznike, a na što je ukazalo i jučerašnje saopćenje Federalnog ministarstva rada i socijalne politike.
Naime, član 54. stav 3. Zakona o radu FBiH propisuje da poslodavac mora omogućiti radnicima do četiri dana odsustva godišnje za zadovoljenje njihovih vjerskih ili tradicijskih potreba, pri čemu su dva od ta četiri dana plaćena. Na prvi pogled, sve zvuči jasno. Poslodavci su zakonski obavezni omogućiti radnicima slobodne dane, a radnici imaju pravo na plaćeno odsustvo za ove svrhe. Ipak, već u definiciji pojma „vjerske i tradicijske potrebe“ počinje zbunjujući element – zakonodavac koristi plural, a ministarstvo u svojoj interpretaciji pretpostavlja jedninu.
Iako su vjerske i tradicijske potrebe neupitno različite i višestruke, zakon nije precizirao o kojim tačno potrebama se radi, niti je dao jasnu smjernicu poslodavcima kako da pristupe ovoj zakonskoj obavezi u praksi.
Ministarstvo rada i socijalne politike, na čelu s ministrom Adnanom Delićem, pokušalo je pojasniti situaciju u kontekstu ovogodišnjeg Ramazanskog bajrama, koji pada u nedjelju, 30. marta. Naime, upućeno je saopćenje u kojem se navodi da radnici koji obilježavaju ovaj blagdan imaju pravo na do četiri radna dana odsustva, od čega su dva dana plaćena! Međutim, ovakvo saopćenje ostavlja prostor za nesporazume. Nespretno sročen tekst izazvao je dodatnu konfuziju, jer se nije jasno razjasnilo da li svi vjerski praznici imaju jednaku zakonsku težinu, niti se preciziralo koji su to konkretni „vjerski dani“ koji se priznaju kao opravdano odsustvo.
Ministar Delić, iako poziva poslodavce na poštovanje prava radnika, nije u dovoljnoj mjeri obratio pažnju na preciznost zakonodavnih tumačenja prije nego je obavijestio javnost. Ovdje se postavlja pitanje – da li ministarstvo dovoljno pažnje posvećuje jasnom prenošenju zakonskih odredbi na teren, ili je samo pokušaj političkog odgovora na sveprisutne socijalne pritiske? Poslodavci i radnici zaslužuju jasnoću i preciznost, kako bi se izbjegle nesporazume i osigurala prava svih strana.
Ovo je još jedan primjer nedostatka usklađenosti između zakona, ministarstva i svakodnevne prakse. Umjesto da se zakonodavni okvir jasnije definira, pa čak i proširi kako bi obuhvatio sve relevantne vjerske praznike i tradicije, ministarstvo se zadovoljava apstraktnim tumačenjima koja samo produbljuju zbunjenost i nesigurnost u pravima radnika. U situaciji u kojoj radnici svakodnevno donose odluke o svojim pravima, a poslodavci traže smjernice za usklađivanje sa zakonima, od presudne je važnosti da zakonodavna tijela djeluju s punim razumijevanjem i pažnjom.
Zaključak je jasan: Poslodavac je dužan omogućiti radniku odsustvo do 4 radna dana u jednoj kalendarskoj godini, radi zadovoljenja njegovih vjerskih odnosno tradicijskih potreba, što u konačnici znači da radnici za blagdan koji je pred nama ne mogu imati četiri slobodna-plaćena dana.
