Rat koji Trump nije mogao dobiti

Primirje između SAD i I.R. Iran, postignuto uz posredovanje Pakistana, predstavlja kraj jedne opasne epizode međunarodne politike koja je od samog početka bila osuđena na strateški neuspjeh. Još od prvih dana ovog sukoba jasno sam prepoznavao njegovu suštinu. Pisao sam u sarajevskom Oslobođenju, Bosnjacima net, Academiji, TV Hayatu i drugim medijima da se odvija nesimljena agresija na Iran i da je u ovaj rat Washington ušao lakomisleno, nepripremljen, bez jasnog cilja i bez realne procjene posljedica.

Taj rat nije bio rezultat dugoročne američke strategije, nego prije svega političkog pritiska koji je godinama dolazio iz Izraela i od njegovog premijera Benjamin Netanyahu. Upravo je on, kroz dugogodišnju kampanju upozorenja i dramatičnih najava, nastojao uvući Ameriku u sukob s Iranom. Međutim, to je bio rat koji nijedna sila, pa ni američka, nije mogla dobiti.

Iran nije obična država, kao npr. Venecuela, u kojoj su američki komandosi za par sati uhapsili predsjednika države i otjerali ga u američko zarobljeništvo. Iranska politička i strateška kultura duboko je ukorijenjena u historijskom pamćenju koje traje hiljadama godina. Ta kolektivna memorija – često simbolično vezivana za stare perzijske državne tradicije (Barmakida) – pokazala se snažnijom od svakog bombardovanja. Napadi su izazvali upravo suprotan efekat od onog koji su planirali stratezi rata - iransko društvo se zgusnulo i homogeniziralo. U odbranu zemlje nisu stali samo lojalisti režima nego i brojni njegovi kritičari. Uz Iranska revolucionarna garda i dobrovoljačke jedinice Basij, veliki dio stanovništva doživio je ovaj rat kao necivilizacijski udar na vlastitu zemlju i historiju. Kako je rat odmicao, postajalo je sve očiglednije da američka strategija ne daje rezultate. Likvidacije pojedinih iranskih vojnih i političkih rukovodilaca nisu mijenjale tok sukoba. Iran je imao pripremljen sistem zamjene kadrova upravo za takve situacije.

Predsjednik Donald Trump sve je jasnije uviđao da se nalazi u ratu bez izlaza. Hormuški moreuz – strateška tačka svjetske energetike – nije mogao biti stavljen pod kontrolu, iako su prijetnje iz Washingtona bile sve brutalnije. U jednom trenutku Trump je čak zaprijetio uništenjem čitave civilizacije. Takve izjave izazvale su šok i u samim Sjedinjenim Državama. Vodeći demokrata u Senatu, Chuck Schumer, nazvao je američkog predsjednika „izuzetno bolesnom osobom“.

Kritike su dolazile i iz međunarodnih krugova. Nekadašnji direktor IAEA, Mohamed ElBaradei, još ranije je upozoravao na opasnost takve politike. Čak je i poglavar Katoličke crkve, Papa Leon/Lav XIV, otvoreno poručio da su prijetnje uništenjem naroda Irana moralno neprihvatljive. Istovremeno je postalo jasno da Washington nema jedinstven cilj. Jednog dana govorilo se o eliminaciji nuklearne prijetnje, drugog o uništenju raketnih sistema, trećeg o promjeni režima. U taj haotični plan bio je nakratko uključen i iranski prestolonasljednik u egzilu Reza Pahlavi, ali ga je Trump brzo politički odbacio kada je shvatio da taj projekat nema realnu podršku. Sve je to pokazivalo da Bijela kuća zapravo traži modus vivendi – način da izađe iz rata a da to ne izgleda kao povlačenje.

Upravo zbog toga je američka retorika postajala sve nervoznija, grublja i ponekad čak vulgarna. U takvoj atmosferi mnogi saradnici predsjednika takmičili su se u poltronstvu. Posebno se isticao šef Pentagona Hedges, čije je ponašanje često djelovalo šokantno. Poslije ovog američkog debakla Trump će se naći na stubu srama, a neće me iznenaditi da milioni ljudi u SAD zatraže njegovu smjenu.

Na kraju je pronađen izlaz: dvosedmično primirje i pregovori u Islamabadu. Iran je ponudio plan od deset tačaka koji uključuje sigurnost zemlje, ukidanje sankcija i regulaciju prolaza kroz Hormuški moreuz. Taj plan sada postaje osnova pregovora. Scena koja je uslijedila u Teheranu bila je simbolična - hiljade ljudi izašlo je na trg Enghelab mašući zastavama. Nije to bila samo radost zbog primirja nego i osjećaj da je zemlja izdržala pritisak jedne od najvećih vojnih sila svijeta. Zanimljivo je da se i u samom Izraelu pojavila kritika rata. Lider opozicije Yair Lapid nazvao je cijelu epizodu političkom katastrofom za Izrael, tvrdeći da je Netanyahu strateški podbacio.

Za Bosnu i Hercegovinu ova kriza imala je i posebnu dimenziju. Istina je da smo u ovom sukobu bili na strani pravde. Ali, naša zvanična politika morala je slijediti zahtjeve Washingtona, iako dobro znamo koliku je pomoć Iran pružio Bosni tokom rata devedesetih godina prošlog vijeka. Nažalost, nisam primijetio da je iko iz vrha vlasti pokušao Irancima objasniti tešku poziciju BiH. Mnogi su, naprotiv, izbjegavali susrete s iranskim diplomatama, kao da se stide vlastite historije. Istina, srpski nacionalistički političari u Banjoj Luci samo su čekali takav potez kako bi ponovo optužili Bošnjake da su, zapravo, „isti“.

Zbog toga sam smatrao svojom obavezom da kao nekadašnji savjetnik predsjednika Alije Izetbegovića posjetim ambasadora I.R. Iran u Sarajevu, Abuzara Ebrahimi Torakmana. Objasnio sam mu složenu bosanskohercegovačku situaciju, ali i našu poziciju, kao i našu zahvalnost za pomoć koju je Iran pružio tokom odbrambenog rata Republike Bosne i Hercegovine. Vjerujem da je to razumio.

Danas, kada je primirje konačno postignuto (vidjećemo da li je), jasno je da se završava rat koji je od početka bio strateška greška. Možda će se jednog dana otvoriti i pitanje odgovornosti za sve što se dogodilo – uključujući i moguće optužbe za ratne zločine. Ali čak i ako pravda nikada ne bude u potpunosti zadovoljena, jedna činjenica ostaje: ovo je bio rat bez cilja, rat koji je pokazao granice sile i podsjetio svijet da se ni najveće imperije ne mogu lako nositi s civilizacijama koje imaju duboko ukorijenjen osjećaj vlastite historije.