Još na samom početku ovog rata napisao sam na Bosnjacima net i „Oslobođenju“ ono što danas postaje očigledno i onima koji su vjerovali u američku nepobjedivost ‒ Amerika može razarati, ali ne može pokoriti Iran. Taj sud nije bio izraz ideološke sklonosti, nego hladne procjene odnosa snaga, prirode savremenog ratovanja i specifične otpornosti iranskog sistema.

Piše: Akademik prof. dr. Adamir Jerković/Bošnjaci.net

Danas, kada Donald Trump proglašava „pauzu“ Projekta sloboda, a Marco Rubio završetak operacije Epski bijes, jasno je da se ne radi o taktičkom predahu – nego o politički upakovanoj kapitulaciji bez potpisa. Nazvati to „velikim vojnim uspjehom“ znači pokušati upravljati percepcijom, a ne realnošću.

Hormuz kao linija sloma

Ključni trenutak ovog sukoba nije bio spektakularni zračni napad, niti retoričke prijetnje iz Washingtona, već Hormuški moreuz. Nemogućnost američke mornarice da osigura kontrolu nad tim strateškim prolazom pokazala je granice njihove moći. Iran je tu demonstrirao ono što sam ranije naglašavao ‒ sposobnost asimetričnog odgovora. Nije morao pobijediti u klasičnom smislu, bilo je dovoljno da spriječi američku pobjedu. U savremenom ratu to je često presudna razlika.

U međuvremenu, Trump je pred djecom u Bijeloj kući govorio o „uništenom iranskom nuklearnom programu“, prizivajući slike totalne pobjede koje naravno ne odgovaraju činjenicama na terenu. Takvi nastupi više govore o unutrašnjem političkom pritisku nego o stvarnom stanju. Američka javnost ovaj rat nije prihvatila. Brojke su neumoljive. Tek četvrtina građana vjeruje da je kampanja imala smisla. U takvom ambijentu svaki nastavak sukoba nosi politički rizik koji Bijela kuća očigledno više nije spremna preuzeti.

function r(){if(it(n),n.value===Hm){let o=null;throw new D(-950,o)}return n.value}

Netanyahuov gambit

Ne treba zanemariti ni ulogu Benjamina Netanyahua, čija je strategija pritiska na Washington bila ključna u uvlačenju SAD-a u ovaj konflikt. Izraelski interes bio je jasan - slabljenje Irana po svaku cijenu. No, problem je nastao kada je ta cijena postala previsoka za američku politiku. Dok Tel Aviv zagovara nastavak „ograničenih udara“, Trump oklijeva. Jasno, s razlogom. To oklijevanje nije znak mudrosti nego zakašnjele spoznaje da je ušao u rat bez jasnog izlaza. Dok Washington traži način da „spasi obraz“, Teheran vodi paralelnu diplomatsku ofanzivu.

Posjete agilnog ministra Arakčija Pakistanu, Rusiji i Kini nisu protokolarne. One su dio šire strategije legitimizacije iranske pozicije. Poruka koja dolazi iz Teherana je jasna: spremni smo na odbranu, ali biramo diplomatiju. To nije slabost nego demonstracija samopouzdanja. Ako dođe do sporazuma, on neće biti rezultat američke pobjede, nego potrebe da se zaustavi politička i vojna šteta. Otvaranje Hormuza, ukidanje blokade ili memorandum o razumijevanju – sve su to pokušaji da se poraz prevede u „kompromis“. Ali suština je ista ‒ ciljevi nisu ostvareni, niti je Iran slomljen. Naprotiv, iranska država je ojačala.

Politička cijena poraza

Za Trumpa, ovaj rat tek sada počinje, samo na domaćem terenu. Predstojeći izbori za Kongres pretvaraju iransku epizodu u politički teret koji može biti presudan. Neće biti iznenađenje ako se suoči s ozbiljnim institucionalnim pritiscima, pa čak i scenarijima poput opoziva (impeachmenta). Njegov stil vođenja koji je autokratski, impulsivan i okružen lojalistima i poltronima bez kritičkog kapaciteta, dodatno je pogoršao situaciju. Ovo nije samo vojni neuspjeh. To je apsolutno kriza liderstva.

Agresivni rat je još jednom pokazao da vojna nadmoć ne garantuje političku pobjedu. U svijetu dugotrajnih konflikata ‒ odlučnost, strpljenje i spremnost na žrtvu često nadjačaju tehnološku superiornost. Upravo zato sam na početku i napisao da je Amerika ušla u ovaj rat, ne može završiti. A, uz sve to, nije ga ni dobila.