Duboko u noći, kada dan utihne i kada se zvuk tišine čuje najglasnije, u skoro osmoj deceniji Sabiha Kadić iz Konjica zaplače zbog svoje teške sudbine. Rođena je u Jajcu 1945. godine, a udala se 1961. godine za 22 godine starijeg supruga.
Ja sam mu bila 12. žena. Šest puta smo se vjenčali i šest puta smo se razvodili. Upoznali smo se na pijaci u Jajcu jedne srijede. On meni kupi džidže. Vazda sam imala brata zeznutog, nije mi davao izaći, mlatio me, a meni bilo drago da prohodam. On mi nije dao, ja sam se krišom morala udati. Neka je i star, samo mi je bilo važno da odem. Petero djece sam mu odgojila i svojih troje, osmero, a danas sam sama. Za svakog sam bila dobra, samo za se nisam. Gledala sam djeci da ugodim, a sebi nisam - kazuje Sabiha.
Sabihina rahmetli kćerka je preplivavajući Jablaničko jezero doživjela moždani udar.
Kada je preplivala, govorila je: 'Zovite mi majku, zovite mi majku.' Jednoj ženi je to govorila. Utopila se, povukla je voda. Kada su mi rekli da se utopila, htjela sam se baciti s četvrtog sprata. Onda sam ostala sama sa sinom, onda je i on imao visok pritisak i on mi je umro. Sada sam sama ostala, mora mi neko pomoći, ne mogu ništa raditi, ja sam 60% invalid. Sama sam, ubi me samoća i tuga - između ostalog govori Sabiha.
Tužnu Sabihinu priču donosimo u videu iznad teksta, prilog je emitovan u emisiji ''Ispuni mi želju''.
