U izbjegličkom naselju Brane kod Teočaka živi Muhiba Bilalić. Život joj je težak, a često ostaje i bez osnovnih namirnica pa joj komšije, kada mogu, donesu nešto hrane da preživi dan. Ali i bjauto malo što osigura ne traje dugo. Drva koja s mukom nabavi mora unositi i čuvati u kući, jer nestaju. Njena jedina želja je da ima šta jesti.
Nisam sposobna za rad. Išla sam u centar za socijalni rad, u općinu, tražila sam, ali ništa. Nemam nikakva primanja, nemam školu, ne mogu raditi ništa, za sve treba škola, a ja je nemam. Odem nekad kod naroda, okopam žito, poradim po kući, operem odjeću, posijem, ljudi mi daju da jedem. Sve je tuđe na meni. Šta da radim, nemam nikoga. Odem i kod komšinice, siječem i cijepam drva, sve za 10–15 maraka, da imam za tablete. Kod nje i jedem i, eto… - priča Muhiba.
Muhiba u kuhinji čuva drva.
Ovdje mi kradu drva, zato sam ih unijela u kuću. Jedva ih sakupim, a sve odnesu - dodaje Muhiba.
Uprkos svemu što ju je snašlo, Muhiba ne traži mnogo, samo osnovno. Njena priča je podsjetnik koliko malo nekome znači sve, a koliko često to malo izostane.