Pri tome, jedan od najboljih dokaza za ovu tvrdnju je medicina, gdje svi naši doktori gotovo po pravilu ostvaruju izuzetne rezultate i često postaju oslonac u klinikama na kojima rade kao vrhunski profesionalci, ali i sjajni i marljivi ljudi. O njenom putu, uspjehu i činjenici da je danas vrlo cijenjena na polju plastične i rekonstruktivne hirurgije u New Yorku, gdje na Petoj aveniji ima i svoju privatnu praksu, razgovarali smo s profesoricom Mahirom Tanović, koja je u Sarajevu boravila tokom ovogodišnje konferencije BHAAAS-a, o kojoj govori na samom početku:
Prije svega, želim reći da se posebno dobro osjećam sada, nakon što smo uspješno završili 17. izdanje BHAAAS-a, jer kao organizator imate puno detalja o kojima morate voditi računa i na koje trebate obratiti pažnju. U mojoj disciplini, dakle plastičnoj i rekonstruktivnoj hirurgiji, imala sam 22 predavača, od kojih je iz drugih zemalja bilo 15 ili 17, što uvijek ostavlja puno prilika da se nešto ne desi po planu, ali je bilo vrlo dobro. Ove godine smo imali pomalo avangardan pristup jer smo imali konferenciju regenerativne medicine i longevityja, što je zapravo novi trend. Mislim da će pravac svih medicinskih grana u budućnosti ići prema regenerativnoj medicini, koja je budućnost i koja će biti puno bolja i uspješnija, nadam se, nego liječenje pojedinačnih bolesti, naglašava budućnost medicine Tanović.
S ponosom govori o vrlo uspješnoj sesiji koju je organizovala tokom ovogodišnjeg trajanja BHAAAS-a profesorica Tanović, a potom s posebnom pažnjom govori o jednom gestu kojim je posebno oduševila goste predavače:
Moji predavači su došli kako iz evropskih zemalja, tako i iz Južne Afrike i Amerike. Bilo je kolega iz Slovenije i Srbije, koji su bili bliski našoj historiji, ali i veliki broj njih koji ne znaju dovoljno o njoj. Nemam nikakav finansijski interes da reklamiram zlataru iz Visokog koja se zove Mirha, ali sam privatnim kanalima saznala da su napravili novčić od srebra koji je replika novčića iz vremena kralja Tvrtka iz 1366. godine. Ja sam ih zamolila da naprave takvo nešto za moje goste predavače, što su prihvatili, a uz to su dodali i kutije koje su ručni rad od trešnjinog drveta iz tog kraja. Uz sve to napravili su i jednu divnu knjigu s historijskim objašnjenjem tog novčića. Meni je bilo jako drago jer često mi, kao Bosanci i Hercegovci, svoju historiju gledamo samo kroz historiju prošlog rata, pa smo možda i zaboravili koliko dugo kao država postojimo na ovim prostorima. Nažalost, naša geografska pozicija je nezgodna, tako da smo uvijek uključeni u tuđe ratove. Možda je ovaj posljednji bio i jedini rat u kojem smo se borili sami za sebe, za svoju teritoriju i za svoj opstanak. Dakle, ne želim zvučati politički, ali sam zaista bila jako impresionirana. Znala sam da se novčić počeo praviti, ali sam nazvala tek desetak dana prije događaja. Dobila sam odgovor: ‘Ne brinite, sve će biti kako kažete.’ Dobila sam i onu našu poznatu uljudnost koju sam pomalo zaboravila, te profesionalizam i to zaista želim da istaknem. Ne samo da su završili navrijeme, nego su mi lično donijeli sve u hotel, tako da sam im mnogo zahvalna, a gosti koji su to dobili kao poklon bili su apsolutno oduševljeni. Tako da je naš novčić kralja Tvrtka sada završio i u Južnoj Africi, i u Moskvi, i u Dublinu, Londonu, Beogradu, Ljubljani i New Yorku. Ja ovom prilikom želim to istaći i zaista sam ponosna na našu historiju. Mislim da se svi malo trebamo vratiti kurikulumu i školi, da učimo šta je bilo prije 1.000 ili 1.400 godina. Mi smo uvijek imali državu i uvijek smo bili ratnici. Nekad smo se borili za tuđe države, a sada se borimo za svoju, s puno emocije i ponosa prepričava profesorica Tanović anegdotu u vezi s pripremom prigodnog poklona za svoje goste, a koja ju je ponovo uvjerila u bogatstvo naše historije, plemenitost i lijep odnos naših ljudi, ali i profesionalizam u izvršenju posla.
Odgovarajući na pitanje kako je započeo njen profesionalni put i kako je završila u New Yorku, profesorica Tanović priča:
Moj profesionalni put vezan za plastičnu hirurgiju zapravo je krenuo u Mostaru, jer sam dobila specijalizaciju iz plastične hirurgije i bila sam pred odlaskom na posljednju godinu kliničkih rotacija kada je počeo rat. Naravno, ostala sam i radila ono što sam trebala raditi za svoj narod, za sebe, na kraju krajeva, i za sve ljude oko sebe. Jer ja sam ljekar i moja je dužnost da budem tamo gdje je ljudima pomoć potrebna. Spletom raznih okolnosti, o kojima ne želim često govoriti niti se volim vraćati na te stvari, kao izbjeglica sam se sa svojim suprugom i djetetom od 40 dana našla u New Yorku. Naravno, tada mi je bilo najvažnije da smo svi živi i da nikome ne moram objašnjavati kako se zovem, da moje ime nije etiketa na leđima zbog koje bi me neko mogao ubiti. Bila sam vrlo zahvalna što mogu doći tamo, iako nisam znala ni kako ću, ni šta ću, ni gdje ću nastaviti svoju karijeru. Ali igrom slučaja, jedan moj kolega koji je završio medicinu, dr. Admir Hadžić, odnosno njegova supruga nazvala me telefonom ne znajući ni ko sam ja, samo znajući da sam ljekar. Nije znala da poznajem njenog supruga, a ispričala mi je da je on nostrificirao diplomu i da mi može pomoći ako mi bude trebala pomoć u vezi s tim. Tako sam nakon možda samo mjesec dana boravka u Americi došla u kontakt sa svojim kolegom s fakulteta, koji je već tada bio specijalista i koji mi je pokazao put kako da dođem do svoje nostrifikacije. Nostrifikacija u Americi je možda najteža na svijetu. Zapravo, nije možda nego jeste. Ali postoji jedan pravedan i divan sistem: kada položite te ispite i dobijete specijalizaciju u bilo kojoj struci koju želite. To sam na kraju uspjela završiti...“, naglašava profesorica Tanović i dodaje:
Znate, pola mojih pacijenata ne može odmah i tačno izgovoriti moje ime, ali ih to ne sprečava niti zaustavlja da mi pošalju člana svoje porodice kojem je potrebna moja stručna pomoć. To je zaista jedan divan i pravedan sistem u kojem svako može uspjeti ako ima dovoljno ambicije, želje i ukoliko može nešto ponuditi samom sistemu. Sebe smatram vrlo sretnom osobom jer mislim da, bez obzira na to koliko ljudi ulože napora, nekad nemaju splet okolnosti koji im daje šansu da se ponovo bave nečim čime su se željeli baviti cijeli život. Zbog toga sebe smatram vrlo privilegovanom osobom jer sam dobila priliku da se bavim nečim što sam oduvijek željela raditi. Tako da se moja praktična želja za plastičnom hirurgijom ostvarila i u Americi. Iako su svi govorili: ‘Nemoj ni pokušavati, to je vrlo mala grana. Godišnje ima vrlo malo specijalizacija, svega stotinu u cijeloj Americi, a po tri, četiri ili pet hiljada ljudi aplicira na tih stotinu mjesta.’ Ali, eto, imala sam sreću, uz mnogo rada i truda, da dobijem tu specijalizaciju i da živim svoj san i dan-danas, prepričava početak svog američkog medicinskog puta profesorica Tanović.
Svakako pogledajte cijeli razgovor i saznajte mnogo drugih dobrih, plemenitih i edukativnih misli i savjeta, ne samo u smislu medicine nego i ukupnog odnosa prema životu, domovini i drugim životnim pitanjima, koje je u emisiji 'Hayat Podcast' s nama podijelila profesorica Tanović.