U saradnji s Centrom za socijalni rad iz Breze obradovali smo deset porodica iz ovog kraja. Više od pomoći, ove porodice dobile su ono što im često najviše nedostaje - osjećaj da nisu zaboravljene, da ih neko vidi, čuje i misli na njih. Među njima je i Sadika Velić, žena koja je život potpuno podredila brizi o nepokretnom bratu. Na dan snimanja konvoja nije mogla doći, jer svog brata nije imala kome ostaviti.
Priča Sadika, Izudinova sestra i starateljica:
Majka i otac su umrli. Trideset godina prije svoje smrti majka me zaklela da ga ne dajem u dom. Rekla sam joj da se ne brine. Sa sestrama sam se dogovorila i rekla da ću biti uz njega. I evo, sada ja brinem o njemu. On ne može zamisliti nikoga drugog. Navikao je na mene i jednostavno ne može bez mene ni minute. Slabo jede. Od domaće hrane gotovo ništa neće, samo nudle i kašice, misli. Ima dijabetes, a stavljam mu i pelene. Od rođenja je imao određene smetnje. Mama ga je rodila sama. Tog dana je kupila sijeno, a poslije podne rodila njega, teškog pet kilograma. Sve se normalno razvijalo do sedme godine. Kada je obavljen ljekarski pregled, vidjelo se da nešto nije uredu. Doktori su tada rekli da mu do osamnaeste godine ne mogu postaviti nikakvu dijagnozu. Kada je otac preminuo, doživio je veliki šok. Nakon toga doživio je još nekoliko teških situacija. Imao je otvoreni prijelom noge kada ga je ovan bacio sa zida, a jednom ga je pas toliko prepao da mu je razderao cijelu nogu.
Uz pomoć svoje sestre i dobrih ljudi, Sadika svakodnevno brine o bratu koji danas više ne može hodati ni uz pomoć pomagala. Njihova životna priča svjedoči o bezuvjetnoj ljubavi, požrtvovanosti i borbi koja traje godinama. Cijelu priču pogledajte u videu iznad teksta, emitovanom u emisiji "Ispuni mi želju".