Trumpov maligni narcizam i granice moći

U međunarodnim odnosima postoje trenuci kada se jasno vidi razlika između stvarne moći i iluzije moći. U aktuelnoj krizi oko Irana i Hormuškog moreuza ta razlika je postala gotovo brutalno očita. Na čelu najveće svjetske sile nalazi se čovjek, Donald Trump, koji se ponaša kao kabadahija sa periferije politike, a ne kao predsjednik države koja je decenijama oblikovala svjetski poredak. Od početka ove krize bilo je jasno da je riječ o sudaru dvije logike: imperijalne logike sile i logike državnog suvereniteta. Trump je u tom sudaru reagovao onako kako reaguje čovjek koji politiku doživljava kao trgovački pregovor – prijetnjama, ucjenama i teatralnim demonstracijama moći.

Njegove poruke Iranu često su ličile na ispade bijesa, a ne na promišljenu strategiju. U jednom trenutku, izgubivši kontrolu nad sopstvenim riječima, poručio je Teheranu, baš ovako:

Takva rečenica svakako ne pripada diplomatskom rječniku jedne supersile. Ona više podsjeća na govor vođe neke lokalne bande nego na retoriku države koja pretenduje da vodi svjetski poredak. Trump je prijetio da će Iran izrbrisati i “vratiti u kameno doba”. U političkom jeziku takva formulacija ima samo jedno značenje – spremnost na totalno razaranje jedne zemlje, pa čak i civilizacije stare više hiljada godina u kojoj je Persepolis svjedočanstvo trajanja, baš kao i carevi Kir i Darije, o kojima sam pisao u Oslobođenju. U tom trenutku postalo je jasno da predsjednik SAD nije vođen hladnom strategijom nego emocionalnim impulsima. Iran je, međutim, drugačija civilizacija i drugačiji politički prostor nego što Trump misli.

Iranska kalkulacija moći. Teheran naravno nije pristao na ponižavajuće pregovore o Hormuškom moreuzu. Za Iran je taj prolaz dio nacionalnog suvereniteta i strateške sigurnosti. Ideja da bi jedna strana država (SAD) zajedno sa Iranom naplaćivala prolaz kroz moreuz – što je Trump u jednom trenutku sugerirao – za svaku bi nezavisnu državu bila apsolutno neprihvatljiva. Zbog toga Iran jednostavno odbija pregovore na toj osnovi. U takvoj situaciji Trump se našao u političkom blatu iz kojeg pokušava izaći bez gubitka obraza. Rat koji je počeo uz snažnu podršku izraelskog premijera Netanyahua pokazao se kao strateški pogrešan potez. Izraelska logika permanentnog sukoba nije ista kao američka logika globalne stabilnosti. Trump sada očito želi mir, i to što prije. Ali ne bilo kakav mir. On želi mirovnu konferenciju nakon koje bi mogao „proglasiti američku pobjedu“, bez obzira na stvarni ishod sukoba. Drugim riječima: treba mu politički izlaz iz rata koji očigledno ne može dobiti.

Politička psihologija jednog lidera. U pokušaju da objasne Trumpovo ponašanje, pojedini psiholozi koriste pojam malignog narcizma. Taj koncept razvio je njemačko-američki psihoanalitičar Erich Fromm, a kasnije ga je detaljno razradio psihoanalitičar Otto Kernberg. Savremeni američki psiholog John Gartner upozorio je još 2015. da bi Trump mogao predstavljati opasan primjer takve ličnosti na čelu jedne države. Maligni narcizam je, prema psihološkim analizama, kombinacija nekoliko poremećaja ličnosti: ekstremni narcizam, antisocijalni poremećaj ličnosti (laganje, manipulacija, kršenje normi, paranoja, sadističke tendencije. Takva ličnost ne traži samo divljenje, ona traži dominaciju. Kritika ne doživljava kao političku raspravu nego kao ličnu uvreda koju treba kazniti. Upravo zato se Trump često ponaša osvetoljubivo, ponižava saveznike i pokazuje otvoreno neprijateljstvo prema onima koji imaju drugačije mišljenje. U međunarodnoj politici takva psihološka struktura može biti posebno opasna jer se kombinuje sa ogromnom vojnom moći. Trump je u ovom sukobu počeo gubiti podršku čak i među saveznicima. Zapadnoevropski lideri sve otvorenije pokazuju nelagodu prema njegovoj politici, a mnogi jedva čekaju kraj njegove političke ere. U samim SAD nezadovoljstvo je još vidljivije. Milioni ljudi su nedavno izašli su na ulice protestujući protiv njegove politike i ratne retorike. Istovremeno, sve više međunarodnih ličnosti upozorava na opasnost eskalacije. Bivši generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju Mohamed El-Baradei apelovao je na svjetske lidere da hitno intervenišu prije nego što situacija izmakne kontroli. U jednom dramatičnom upozorenju zatražio je od svjetskih lidera da učini sve, kako je rekao, „prije nego što ovaj luđak pretvori regiju u vatrenu kuglu“.

Politika bez vizije. Najveći problem u ovoj krizi nije samo agresivna retorika. Problem je odsustvo strategije. Trump je Iranu slao ultimatume koji su se međusobno poništavali. Jednog dana prijetio je uništenjem energetskih postrojenja, drugog dana govorio je o pregovorima. Postavlja rokove, zatim ih pomjera. Najavljuje rat, pa onda odgađa napade. Takva politika podsjeća na zapetljanu priču bez početka i kraja. U jednom trenutku objavio je i AI fotografiju na kojoj sebe prikazuje kao Isusa koji liječi bolesnike, potez koji su mnoge religijske zajednice shvatile kao uvredu. Takvi simbolički ispadi samo dodatno pojačavaju dojam političke neozbiljnosti. U svemu tome postaje očita jedna dublja istina: moć SAD više nije apsolutna. Iran nije Irak iz 2003. godine. Globalni odnosi su se promijenili. Svijet je multipolaran, a vojna dominacija više ne znači automatsku političku pobjedu. Zato Trump danas pokušava pronaći izlaz iz krize koja je počela kao demonstracija sile, a završava kao lekcija o njenim granicama. Ako se uskoro ne pronađe diplomatsko rješenje, ovaj sukob mogao bi ostati zapamćen kao primjer kako jedna velika sila može zapasti u stratešku zamku vlastitog lidera. A tada će pitanje koje se danas tiho postavlja postati mnogo glasnije: koliko svijet može biti siguran kada se sudbina međunarodnog poretka nađe u rukama čovjeka kojeg čak i stručnjaci za političku psihologiju opisuju pojmom – malignog narcizma.