U izdanju Fondacije "Baština duhovnosti", objavljena je knjiga „Djela perzijske islamske umjetnosti u BiH“ autora Harisa Derviševića.
Riječ je o djelu koje na naučno utemeljen i metodološki odgovoran način osvjetljava jedan manje istražen segment kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine.
Ova publikacija ukazuje na značaj i prisustvo perzijske islamske umjetnosti u domaćim zbirkama, pokazujući da ta građa nije marginalna, već svjedočanstvo dugotrajnih kulturnih veza, intelektualnih razmjena i umjetničkih tokova koji su Bosnu i Hercegovinu povezivali s ključnim središtima islamskog svijeta.
Posebna vrijednost knjige ogleda se u radu s izvornim predmetima, rukopisima i arhivskom građom, kao i u nastojanju da se artefakti sagledaju u širem historijskom kontekstu.
Autor Dervišević je za Hayat.ba podijelio više detalja o knjizi i istraživačkom procesu.
Možete li ukratko predstaviti knjigu i kome je prvenstveno namijenjena?
To je studija o umjetničkim djelima koja se nalaze u zbirkama u Bosni i Hercegovini, različite tipologije; predstavljeni su rukopisi, tepisi, predstavljeni su predmeti od metala i još poneki predmeti koji se ne mogu svrstati u ovu skupinu. Najveća prevashodnost su rukopisi, tepisi... Nešto od toga je predstavljeno ranije, ali ja sam na neki način mislio da zavređuju pažnju, da se predstave u jednoj cjelovitoj monografiji, jer uistinu su predmeti prvog reda, odnosno pokazao sam da je riječ o nekim ne tako zanemarivim djelima; mogli bi se svrstati, ne znam da li je to u superlativu, ali i o remek-djelima, kao što je rukopis koji bih ja izdvojio.
To je rukopis Kur'ana sultana Uldžajtua. On je malo poznat, ali svrstava se među najljepše i najreprezentativnije primjerke rukopisa u svijetu. To su džuzevi, a to su dijelovi Kur'ana. Znači, u Bosni se nalaze dva od tih ukupnih džuzeva. Zatim su tu tepisi koji su nastali vjerovatno u Kermanu u 17. stoljeću. Nalazili su se u turbetu jednog uvaženog šejha.
Ono što je neobičnost ove monografije jeste da pristupam umjetničkim djelima kao živim ljudima, odnosno živom tkivu, da pokažem njihov „životopis“. Da je malo drugačije – ne samo da su „mrtvi“, nego da pokušavam prikazati kako putuju i kako dospiju u Bosnu. I plus nekoliko anegdota koje se vežu za ta umjetnička djela. Možda nešto što je do sada najmanje predstavljeno jesu predmeti od metala, gdje sam pokazao da u Bosni i Hercegovini imamo jako dobre kolekcije perzijske islamske umjetnosti iz različitih perioda.
Mi, pošto smo više historijski okrenuti osmanskom i civilizacijskom krugu, nama nisu bila predstavljena, ali pokušao sam na neki način zakoračiti i pokazati da u islamskoj umjetnosti u Bosni i Hercegovini postoji još područja koja nisu istražena.
Koliko je trajao rad na knjizi i kako je izgledao istraživački proces?
Istraživanje kao istraživanje nije bilo preko noći, nego sam se s tim djelima susretao već zadnjih desetak godina. A intenzivan rad na knjizi bio je zadnjih godinu dana, znači tekst je nastao posljednjih godinu dana. S predmetima sam se susretao nekada nasumično, nekada ciljano, i onda sam shvatio da uistinu zaslužuju jednu cjelovitu studiju gdje bi se predstavili.
Ono što bih dodao jeste da ovo nije konačna monografija, nego i poziv drugim istraživačima da pristupe istraživanju, naročito predmeta od metala koje sam tu predstavio samo jedan dio, dok se u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, zbog ograničenosti monografije, nalazi još dio kolekcije predmeta.
Ali ono što je važno jeste da veći dio tih predmeta koji su predstavljeni u knjizi dolazi u Bosnu i Hercegovinu krajem 19. stoljeća, i to je jedna od najvećih akvizicija u Evropi u to vrijeme – znači najveće dospijeće djela perzijske islamske umjetnosti u Evropu krajem 19. stoljeća upravo u BiH.
Šta vas je motivisalo da se posvetite ovoj temi?
Možda najviše to što volim osjetiti predmet ispred sebe, da ga iskusim, da neposredno dođem u doticaj s predmetom. Ali tu je i istraživački kuriozitet, možda i detektivski posao – da uđete u područje koje do sada nije istraženo i doživite jedno novo iskustvo.
To je možda dio koji savremenoj nauci ponekad nedostaje – da neposredno dođe u doticaj s predmetom i da se ne libimo pisati o nečemu o čemu neko ranije nije pisao, odnosno da pokušamo, iako možda postoji bojazan da pišemo nešto pogrešno. Ali ja volim te izazove, možda je izazov i najbolja riječ.
U Fondacija Baština duhovnosti ističu da ovim izdanjem žele skrenuti pažnju na važan, ali do sada nedovoljno cjelovito istražen segment kulturne baštine – prisustvo i značaj perzijske islamske umjetnosti u bosanskohercegovačkim zbirkama. Knjiga jasno pokazuje da ova građa nije tek marginalan ili slučajan dio naslijeđa, već vrijedan dokaz dugotrajnih kulturnih veza, intelektualnih razmjena i umjetničkih tokova koji su Bosnu i Hercegovinu povezivali s ključnim središtima islamskog svijeta.