Udruženje žrtava i svjedoka genocida, Udruženje Pokret „Majke enklave Srebrenica i Žepa“, Udruženje „Žena Podrinja“, Udruženje majke Srebrenice i Udruženje Žene Srebrenice su uputili na adresu Graciele Gatti Santana, predsjednice Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, odgovor na zahtjev za puštanje na slobodu ratnog zločinca Ratka Mladića.

Predstavnici žrtava i preživjelih najoštrije se protive zahtjevu odbrane za prijevremeno ili privremeno puštanje na slobodu.

Ovaj zahtjev nije ništa novo. Još od trenutka dovođenja Ratka Mladića pred međunarodni sud, odbrana sistematski pokušava ishoditi njegovo puštanje koristeći iste ili slične argumente. Sudska vijeća i predsjednici suda takve su pokušaje već više puta razmatrali — i odbacili.

Sama činjenica da odbrana nudi alternativu, navode iz udruženja, jasno pokazuje da se ne radi o jedinoj nužnoj mjeri, već o pravnoj taktici. Dodaju da se time dovodi u pitanje i tvrdnja o neposrednoj životnoj ugroženosti.

Posebno je problematična tvrdnja da bi liječenje u Srbiji bilo prikladnije od onoga koje se osigurava u okviru Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove. Riječ je o instituciji koja ima jasnu obavezu osigurati adekvatnu medicinsku skrb svim pritvorenicima — uz međunarodni nadzor i visoke standarde. Tvrdnja da takav sistem ne može pružiti odgovarajuću zdravstvenu zaštitu zahtijeva čvrste i nedvosmislene dokaze, koji u ovom slučaju nisu uvjerljivo predočeni.

Žrtve podsjećaju da je Ratko Mladić pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i najteže ratne zločine počinjene u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Kazna doživotnog zatvora nije simbolična — ona predstavlja minimum pravde za hiljade ubijenih i njihove porodice.

function r(){if(it(n),n.value===Hm){let o=null;throw new D(-950,o)}return n.value}

Udruženja žrtava podsjećaju da ovakvi zahtjevi za preživjele znače ponovno otvaranje rana i pokušaj relativizacije odgovornosti. Dok se govori o „dostojanstvu“ osuđenog, ne smije se zaboraviti dostojanstvo žrtava — koje traje cijeli život, kazali su.

Izvršenje kazne predstavlja minimum pravde. Prijevremeno ili privremeno puštanje na slobodu:
– potkopalo bi konačnost presuda,
– ponovno traumatiziralo žrtve i preživjele,
– narušilo povjerenje u međunarodnu pravdu

Mnoge žrtve i dalje žive s trajnim fizičkim i psihološkim posljedicama. Za razliku od osuđene osobe, njima nije ponuđena nikakva „olakšica“.

Dok se odbrana poziva na dostojanstvo na kraju životažrtve ističu da dostojanstvo uključuje i odgovornost.

Izrečena kazna upravo je izraz tog dostojanstva prema žrtvama i ne smije se umanjivati osim u doista izuzetnim okolnostima, a one u ovom slučaju ne postoje.

Puštanje na slobodu u ovom trenutku poslalo bi opasnu poruku — da čak i oni osuđeni za genocid mogu izbjeći punu odgovornost pozivanjem na starost ili bolest.

Zato žrtve jasno poručuju:

Pravda mora ostati dosljedna. Kazna mora biti izvršena.

Nema prijevremenog završetka za zločine koji nemaju rok trajanja.