U organizaciji televizije Hayat, u predivnom ambijentu Hotela Baškuća, održana je “Večer ženskog nasljeđa”, događaj koji nije bio samo okupljanje uspješnih žena, nego emotivni povratak korijenima, tradiciji i vrijednostima koje su generacije žena tiho gradile i ostavljale iza sebe.
Program je vodila Haruna Švrakić, čije su riječi od samog početka dale ton cijeloj večeri - dostojanstven, emotivan i duboko bosanski.
„Večeras polazimo na putovanje kroz našu kulturu, historiju i tradiciju, a sve to kroz vizuru ženske ostavštine“, kazala je Haruna.
Večer je otvorila Negra Handžo izvedbom na flauti, a već prvi tonovi ispunili su prostor nostalgijom.
Ruža je bila simbol večeri. Ne ona ukrasna, nego ona bosanska - džulbešećerka, koja miriše na avlije, nane, bajrame i tihe ženske ruke koje su generacijama čuvale domove, običaje i porodicu.
Prva gošća bila je doktorica Hana Younis, naučna savjetnica Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu, koja je govorila o ženama čija su imena ostajala na marginama historije.
Kazala je da je teško istraživati žene kroz historiju, jer su često ostajale „u fusnotama“, ali da iza te tišine uvijek postoji snažan trag. Posebno je izdvojila priču Derviše Tulić, žene koja je još 1882. godine izašla pred sud i zastupala svog supruga, što je u tom vremenu bilo gotovo nezamislivo. Njene riječi izazvale su snažne emocije među prisutnima kada je govorila o zabludi da bosanskohercegovačke žene nekada nisu bile obrazovane.
„Žene su vodile mektebe, bile vakife, pisale pisma, imale svoje pisare. Ne trebamo se pravdati zbog naših žena - trebamo biti ponosni na njih“, poručila je.
Haruna se nadovezala riječima da je ova večer mali doprinos tome da se o ženskom nasljeđu više govori u javnom prostoru, posebno danas kada su mnoga pogrešna uvjerenja postala gotovo općeprihvaćena.
Poseban trenutak večeri bio je dolazak chefa Miran Karića, koji je govorio o džulbešećerki kao simbolu žene i bosanske kuće. Kazao je da su nekada avlije mirisale na ružu i prije nego što biste u njih ušli, baš kao što su žene bile nevidljiva, ali najvažnija snaga porodice.
„Žena je uvijek bila stub društva“, rekao je Miran, dok je predstavljao tortu inspirisanu ružom - spoj nježnosti, elegancije i snage.
Njegove riječi o ruži koja traži pažnju, nježnost i brigu mnoge su podsjetile upravo na žene koje su čitav život davale sebe drugima, često tiho i bez priznanja.
Influencerica Ajna Spahić govorila je o svojoj nani, ženi kroz koju je zavoljela tradiciju, sevdalinku i bosanski način života. Prisjećala se kafa pred akšam, pjesama i topline doma, a njene riječi izazvale su suze kod mnogih prisutnih.
„Kad kažem tradicija, ja pomislim na svoju nanu“, kazala je.
U sali se tada osjetila posebna emocija - ona kolektivna čežnja za ženama koje su nas učile kako se voli porodica, kako se dočekuje gost i kako se čuva dostojanstvo doma.
Direktorica Muzeja Sarajeva Indira Kučuk-Sorguč istakla je da mediji danas imaju veliku odgovornost u očuvanju tradicije. Kazala je da žena mora biti i ruža i glava porodice — ona koja zna čuvati vrijednosti, ali i gledati u budućnost.
Diplomatkinja Miranda Sidran govorila je o tome koliko je teško u dalekim državama sačuvati duh Bosne, bajrama i porodice. Njene riječi o okupljanjima daleko od domovine posebno su dotakle one koji su barem jednom praznike dočekali daleko od svojih.
„Tradicija se ne čuva samo za Bajram. Ona se živi svaki dan“, poručila je.
Mervana Muhović govorila je o važnosti zajedničkog porodičnog ručka bez telefona, dok je Iskra Pašić emotivno zahvalila svim majkama i nanama koje su običaje i vrijednosti utkale u nove generacije. Na kraju večeri, uz stihove sevdalinke “Jutros mi je ruža procvjetala”, emocije više niko nije skrivao. Bio je to završetak večeri koja nije govorila samo o tradiciji, nego o ženama koje su kroz historiju bile njeni najtiši i najjači čuvari.
Među zvanicama bile su i Alma Subašić Omerović, Amila Smajlović, Amila Ravkić, Elma Fišić, Eldina Malić, Elma Ganić, Amina Halilčević i Iman Pašić.
Kada su se kamere ugasile, ostao je osjećaj da je ova večer bila mnogo više od televizijskog programa. Bila je podsjetnik da su žene kroz historiju Bosne bile poput džulbešećerke - nježne, mirisne i tihe, ali dovoljno snažne da prežive svako vrijeme i da iza sebe ostave vrt koji i danas cvjeta.