Zijad Bačić iz Prijedora gledao je svojim očima kako mu ubijaju majku, sestru, dva brata i još 25 članova šire porodice. Imao je tada samo 14 godina.
"23. jula vojska je došla ispred kuća. Otac i najstariji brat su otišli. Bilo je još 25 žena i djece. Bili smo raspoređeni u dvije kuće. 25. jula u večernjim satima bili smo kod strine u kući. Bio sam u sobici s majkom, dva brata i sestrom kad se počelo pucati u blizini naših kuća. Rekli su nam da izađemo napolje – pričao je svojevremeno za Hayat.
Posljednji je izlazio iz kuće kada su zločinci krvnički počeli pucati po njegovim najmilijim.
"Kada sam krenuo prema njima, počeli su da pucaju automatskim puškama. U sagnutom položaju sam pretrčao i sakrio se za ćošak jedne kuće. Gledao sam sve te žene i djecu kako leže. Prvo se čula vriska i plač. Kad su završili pucanje automatskim puškama, čovjek je pištoljem pucao po tijelima među kojima mu se činilo da je neko živ" - kazao je.
Spas je potražio kod komšije Srbina.
"Iako sam znao da su to Srbi počinili, opet sam se odlučio da idem kod komšije Srbina. I taj čovjek me spasio. Tek 3. dan sam počeo da plačem. Nisam znao za oca, mislio sam da sam sam" – kazao je.
Otac i brat preživjeli su logor. Zajedno su otišli u Njemačku, ali srce ga je vuklo da se vrati u svoj radni kraj. Tog povratka se pribojavao.
"Često sam uzimao papir i crtao tu kuću. Razmišljao sam da nikad više neću biti tu. Svako jutro gledam tu kuću gdje sam preživio strijeljanje" – govori.
