Pazite ovo, Šešelj ne samo da nije pobijedio u Hag nego je umjesto presuđenih 10 bio skoro 12 godina u zatvoru, dakle dvije godine više, što je nezabilježeno u historiji sudstva. A samo u zemlji koja je zaratila sa elementarnom logikom takav epilog se može nazvati pobjedom. A što se tiče Lečića u ulozi Šešelja parafraziraću Dražića-Zanima me ko će u filmu onda igrati negativca, tadašnjeg ministra kulture Branislava Lečića?
Vijest da se u Srbiji privodi kraju snimanje dokumentarno-igranog filma "Kako sam pobedio Hag“, u kojem ratnog zločinca Vojislava Šešelja tumači Branislav Lečić, zvuči prvo kao lažna vijest ali NIJE, a onda konačno zvuči kao još jedan prilog beskrajnom procesu revizije prošlosti koja u Srbiji traje od Kraljevića Marka do danas.
Rat sa elementarnom logikom
Ali prije politike, prije ideologije, prije propagande, taj projekat pada na jednom mnogo jednostavnijem mjestu – na elementarnoj formalnoj logici.
Jer čovjek koji je pravosnažno osuđen za ratne zločine nije pobijedio sud koji ga je osudio.
Tačka.
Za one koji možda ne znaju kako je taj ratni zločinac „pobijedio Hag“, dovoljan je jedan podatak. Vojislav Šešelj proveo je u pritvoru Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju gotovo dvanaest godina. Konačna pravosnažna presuda izrekla mu je deset godina zatvora zbog progona, deportacije i drugih zločina protiv čovječnosti počinjenih kroz njegove huškačke govore u Hrtkovcima. Kazna mu je uračunata u već odsluženo vrijeme provedeno u pritvoru, pa se iz Haga nije vraćao iza rešetaka. Eto, baš tako izgleda ta famozna „pobjeda“.
Svaka daljnja rasprava može krenuti tek poslije te činjenice.
Jer riječi imaju značenje. Presude imaju značenje. Sudske odluke imaju značenje. Kada osuđenik postane "pobjednik", kada kazna postane trijumf, kada pravosnažna presuda postane marketinški slogan, onda se ne mijenja samo historija. Mijenja se sam smisao jezika.
Filmovi su odavno služe mnogo više od umjetnosti. Oni oblikuju kolektivno pamćenje. Oni određuju ko je heroj, ko je žrtva, ko je zločinac, a ko pobjednik. Zato naslov ovog filma nije samo bezazlena provokacija i lagana podmetačina. On predstavlja pokušaj da se pravosnažno osuđeni ratni zločinac izvuče iz sudnice i uvede u mitologiju nacionalnog stradanja i navodne pobjede.
Filmsko propiranje zločinaca na srpski način
A Srbija već godinama ulaže ogroman napor upravo u taj posao.
Svaki ratni zločinac dobija novu, propranu biografiju. Svaka presuda traži "alternativno tumačenje". Svaki dokaz pretvara se u teoriju zavjere. Svaki sud postaje politički. Svaka odgovornost kolektivna nepravda. Na kraju cijelog procesa ostaje samo jedna poruka: niko od naših nije kriv, svi su heroji.
Taj obrazac traje decenijama, da ne kažem vijekovima.
Ratko Mladić, podsjećam, dobija murale i ulazi u epske pjesme. Radovan Karadžić ima svoje poklonike medu akademicuma serBskim. Arkan odavno živi u folkloru. Legija u medijskoj mitologiji. Šešelj sada dobija film u kojem će, valjda, objasniti kako je pobijedio sud koji ga je osudio.
Koliko god paradoks zvučao groteskno, on savršeno opisuje stanje jednog društva koje već dugo vodi rat protiv činjenica.
DS Lečić protiv SNS Lečića
U toj priči poseban simbol postaje glumac Branislav Lečić.
Nekadašnji ministar kulture demokratske Srbije, čovjek koji je predstavljao sasvim drugačiju političku epohu, danas glumi Vojislava Šešelja u projektu koji otvoreno učestvuje u rehabilitaciji jednog pravosnažno osuđenog ratnog zločinca.
Pazite, alumac ima pravo birati svoje uloge.
Ali građani imaju pravo procjenjivati te izbore.
A historija vrlo pažljivo bilježi trenutke kada umjetnost prestane biti umjetnost i postane servis političke, u ovom slučaju Vučićeve, propagande.
Lečićev profesionalni put djeluje gotovo simbolično. Svaka vlast u njemu pronađe svog glumca. Nekada demokratska, danas radikalska, odnosno naprednjačka. Mijenjaju se ideologije, predsjednici, partije, parole i zastave. Jedino ostaje spremnost da se bude uz državni narativ, ma kako se on zvao.
Zbog toga Lečić ovdje ne igra samo Šešelja.
On igra srpsku državu samu po sebi.
Državu koja uporno bira mit umjesto činjenice.
Državu koja od presuda pravi filmske izmaštane scenarije.
Državu koja umjetnost pretvara u produženu ruku politike.
Stvarno, ako Lečić igra Šešelja, ko će igrati Lečića?
Najduhovitiji komentar cijele priče dao je Marko Dražić iz Njuza, rekavši da ga najviše zanima ko će u filmu igrati negativca, tadašnjeg ministra kulture Branislava Lečića.
Satira često pogodi istinu preciznije od hiper ozbiljne analize.
Jer upravo u toj rečenici staje cijela tragedija savremene Srbije.
Svako dobije novu ulogu.
Samo žrtve ostaju iste.
Posebno djeluje snažno opaska Minje Bogavac da bi mnogo zanimljiviji bio film „Kako sam pobedio Srbiju“. Ironija gotovo sama piše scenarij. Čovjek koji je decenijama širio govor mržnje, podsticao ratnu histeriju i ostavljao krvave tragove širom bivše Jugoslavije zaista jeste pobijedio jedan dio Srbije. Pobijedio je njene institucije, njen obrazovni sistem, dio kulture, veliki dio medija i dobar komad kolektivnog morala.
Hag nije.
Srbiju jeste.
Kako je Šešelj pobijedio Srbiju
Zato naslov filma, sasvim nenamjerno, krije mnogo veću istinu od one koju njegovi autori žele ispričati.
Nije Šešelj pobijedio Hag.
Šešelj je izgubio pred Hagom.
Dobio je pravosnažnu presudu za ratne zločine.
Ali je zato pobijedio veliki dio Srbije.
Tamo gdje se presude proglašavaju zavjerama.
Tamo gdje se zločinci nazivaju patriotama.
Tamo gdje se umjetnici utrkuju za uloge u propagandnim spektaklima.
Tamo gdje se historija svakodnevno prepravlja prema potrebama vlasti.
Upravo zbog toga ovaj film mnogo govori o današnjoj Srbiji, a gotovo ništa o Hagu.
Hag je svoj posao završio.
Sudije su donijele presudu.
Dokazi su ocijenjeni.
Kazna je izrečena.
Šešelj nije pobijedio Hag. Hag je donio pravosnažnu osuđujuću presudu. Jedina "pobjeda" sastojala se u tome što je zbog trajanja postupka u pritvoru proveo dvije godine više nego što je iznosila konačna kazna. Samo u zemlji koja je zaratila sa elementarnom logikom takav epilog može postati scenario za pobjednički film.
Film nastaje mnogo godina poslije toga kako bi uvjerio publiku da riječ „osuđen“ znači isto što i riječ „pobjednik“.
Kada jedno društvo prihvati takvu jednačinu, više niko ne snima dokumentarac.
Tada cijela država počinje živjeti igrani film. Parodiju same sebe, doduše.