“Policija u Zvorniku godinama je gledala kolone automobila poslije pobjeda reprezentacije Srbije, uz pjesmu, srpske zastave i slavlje. Tada institucije nisu osjećale potrebu da rasporede žandarmeriju s automatskim puškama. Tada se javni red nije narušavao pod teretom navijačke euforije. Tada patriotizam nije imao oznaku visokog sigurnosnog rizika. Čim se na istoj cesti pojavila plavo-žuta državna zastava Bosne i Hercegovine, država je, barem u očima dijela svojih institucija, postala opasna sama sebi. Nevjerovatno ali istinito!“

Bosna i Hercegovina je vjerovatno, jedina je država na svijetu u kojoj vas naoružana policija može zaustaviti zato što ste krenuli proslaviti pobjedu vlastite reprezentacije pod zastavom, pazite sad, vlastite države. Čovjek pročita ovu rečenicu, zastane na trenutak i pomisli da se govori o nekoj vojnoj hunti, okupiranoj teritoriji ili koloniji u kojoj domaće stanovništvo nema pravo na svoje simbole. Onda se sjeti da govorimo o Zvorniku u entitetu Republika Srpska. Inače govorimo o Bosni i Hercegovini jer je Zvornik, koliko je meni poznato, u Bosni i Hercegovini. Govrimo o zemlji čiji su grb, zastava i reprezentacija priznati u Ujedinjenim nacijama, u FIFA-i, u UEFA-i i u svakoj ozbiljnoj međunarodnoj organizaciji, osim, izgleda, u glavama onih koji bi trebali provoditi zakon na jednom dijelu njene teritorije.

Neprijavljena ljubav prema domovini

Za one koji ne znaju, sinoć dok je cijela zemlja slavila najveći uspjeh nogometne reprezentacije u njenoj historiji, dok su Zmajevi ispisivali stranice koje će djeca pamtiti mnogo duže od bilo koje dnevne politike, grupa mladića iz Diviča poželjela je učiniti ono što rade navijači od Buenos Airesa do Tokija. Sjesti u automobile, provozati se gradom, zatrubiti, mahati zastavama i podijeliti radost sa svojim sugrađanima.

Umjesto aplauza dočekali su ih policijski punktovi.

Umjesto osmijeha dočekale su ih duge cijevi.

Umjesto zajedničkog slavlja stigla je poruka da se ljubav prema Bosni i Hercegovini mora prijaviti, pa evidentirati, pa legitimisati, pa uraditi alkotestirati i, po mogućnosti, vratiti odakle je došla. Ljubav sa zastavama i navijačima.

Koliko apsurda stane u jednu jedinu noć?

Koliko nacionalističke političke patologije mora obuzeti jedan sistem da državnu zastavu pretvori u sigurnosni problem?

Jer ovdje više niko razuman ne može govoriti o saobraćajnoj kontroli, procedurama ili administrativnim finesama. Mladići iz Zvornika nisu krenuli rušiti institucije. Krenuli su proslaviti uspjeh reprezentacije države u kojoj su rođeni i u kojoj se nalaze. Bez divljanja, bez nasilja, bez provokacija. Čak su, iz vlastitog iskustva života u podijeljenom društvu, odlučili ostaviti zastave sa ljiljanima kod kuće.

Ćamil Duraković kaže da ovo nije pitanje javnog reda i mira. Ovo je pitanje sistemske diskriminacije i političke poruke da u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine ni zastava, ni dres, ni radost zbog reprezentacije nisu dobrodošli ni poželjni. Državna zastava proglašava se provokacijom, reprezentacija prijetnjom, a navijači sigurnosnim problemom. Takva inverzija vrijednosti govori mnogo više o onima koji proizvode strah nego o mladim ljudima koji su poželjeli podijeliti sreću zbog pobjede Zmajeva na teritoriji BiH.

Srbija može, BiH STOP

Paradoks postaje gotovo nestvaran kada se zna da su u Zvorniku godinama gledali kolone automobila poslije pobjeda reprezentacije Srbije, uz pjesmu, zastave i slavlje. Tada institucije nisu osjećale potrebu da rasporede žandarmeriju s automatskim puškama. Tada se javni red nije lomio pod teretom navijačke euforije. Tada patriotizam nije imao oznaku visokog sigurnosnog rizika.

Čim se na istoj cesti pojavila plavo-žuta zastava Bosne i Hercegovine, država je, barem u očima dijela svojih institucija, postala sumnjiva sama sebi.

To je suština cijele priče.

Godinama slušamo kako Bosna i Hercegovina pripada svima. Govore to političari na prijemima, ambasadori u govorima, međunarodni zvaničnici u svojim izvještajima. Rečenica zvuči pristojno, evropski i umirujuće. A onda stigne jedan Zvornik i pokaže koliko vrijedi svaka riječ koja nije spremna preživjeti susret sa stvarnošću.

Jer država ne živi u ustavu.

Država živi u svakodnevici.

Živi u trenutku kada dijete obuče dres reprezentacije bez straha.

Živi kada čovjek može okačiti zastavu svoje zemlje na balkon bez razmišljanja hoće li mu neko razbiti prozor.

Živi kada policija štiti građanina, umjesto da ga zaustavlja zato što voli zemlju iz koje ta ista policija crpi svoj legitimitet i svoju platu.

Ili možda ne živi!?

Zvornik je zato mnogo veća priča od zabrane jednog navijačkog slavlja.

A domovina se zaista brani onda kada svaki građanin može podići njenu zastavu bez straha, kada policija štiti pravo na radost umjesto da je guši i kada Zvornik, Višegrad, Trebinje ili Banja Luka osjećaju Bosnu i Hercegovinu jednako prirodno kao Sarajevo ili Bihać. Domovina se ne brani samo na granici. Brani se svaki put kada država odbije pristati da u jednom njenom gradu vlastita zastava bude tretirana kao tuđinska.

Zvornik je tek ogledalo.

Ogledalo u kojem se vidi koliko je duboko usađena ideja da Bosna i Hercegovina smije biti međunarodno priznata država, ali nikako emocionalno prihvaćena država na cijeloj njenoj teritoriji. Smije imati granice, pasoš, registarske oznake i reprezentaciju, ali svaka iskrena radost zbog nje prolazi kroz politički detektor, kao da nosi eksploziv umjesto zastave.

Takav maćehinski odnos prema vlastitoj zemlji nikada nije nastao spontano.

Godinama je građen.

Godinama su djeca učila da je zastava Bosne i Hercegovine tuđa.

Godinama je himna predstavljana kao nametnuta.

Godinama su reprezentativci nazivani "njihovim", a uspjesi države prikazivani kao porazi nečije ideologije.

Kada decenijama sijete strah od zajedničkih simbola i institucija, jednog dana dobijete policajca koji ozbiljno vjeruje da kolona automobila sa zastavama Bosne i Hercegovine u Bosni i Hercegovini predstavlja prijetnju javnoj sigurnosti po Bosnu i Hercegovinu (sic!).

I tada više niko ne govori o sportu.

Govori se o slobodi.

Slobodi da čovjek bude građanin zemlje u kojoj živi.

Slobodi da voli vlastitu zastavu.

Slobodi da radost ne mora objašnjavati cijevima automatske puške.

Dječak sa Diviča

Najpotresniji dio cijele priče ipak dolazi iz pisma dvadesetogodišnjeg mladića sa Diviča. Njegov tekst ne nosi mržnju. Ne nosi osvetu. Ne nosi čak ni želju za sukobom. Nosi ljubav prema gradu u kojem je odrastao. Zvornik naziva centrom svog svijeta. Govori o prijateljima srpske nacionalnosti koji zajedno navijaju za Bosnu i Hercegovinu. Želi ostati tu, graditi život i dijeliti pobjede sa svojim komšijama.

Takav mladić završava pred dugim cijevima.

To govori više o sistemu nego hiljade političkih analiza.

Ovo je pitanje kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo ostaviti generacijama koje dolaze.

Hoće li njihova domovina završavati na entitetskoj liniji policijskog punkta ili će završavati tamo gdje završava svaka normalna država – u srcu svakog građanina koji je voli.

Jer zemlja koja mora skrivati vlastitu zastavu pred vlastitim institucijama ulazi u opasnu fazu političkog samoporicanja.

A zemlja u kojoj se patriotizam tretira kao incident, dok se njegov progon predstavlja kao održavanje reda, odavno više ne vodi bitku oko simbola. Ona vodi bitku oko vlastite budućnosti.

Na Drini se ovih dana ne brani samo jedna kolona automobila.

Brani se ideja da Bosna i Hercegovina pripada svakom svom gradu.

Brani se pravo da zastava Bosne i Hercegovine u Zvorniku vrijedi jednako kao u Sarajevu, Bihaću, Mostaru ili Tuzli.

Jer zastava države ne može biti dobrodošla samo tamo gdje se svi slažu s njom.

Tada ona više nije zastava države.

Tada postaje dozvola izdavana po političkoj podobnosti.

A nijedna ozbiljna država, nijedna demokratija i nijedno društvo koje vjeruje u vlastitu budućnost ne može pristati da joj se patriotizam legitimiše na policijskom punktu pod nišanom dugih cijevi.