Halid Bešlić pjeva: "U ovom gradu ja nemam nikoga“. Naš navijački zadatak je da Zmajevi u Americi NIKADA ne osjete tu rečenicu. Moraju znati kako iza njih stoji zemlja. Moraju znati kako i u porazu nisu sami, pogotovo tada. A svi trebamo shvatiti kako navijač vrijedi upravo onda kada je najteže i kad se poklekne.Vrijeme je da konačno naučimo navijati. Ne kada je lako. Nego kada najviše boli. Pa šta ako smo izgubili? Idemo dalje.
Nacija koja poslije pobjede od svojih fudbalera pravi besmrtne junake, a poslije jednog poraza ih gađa kamenjem, pati od mnogo ozbiljnije bolesti od loše igre. Pati od manjka vjere u samu sebe.
Eto još juče Edin Džeko bio je kapiten kakvog “samo Bosna i Hercegovina može iznjedriti“. Sergej Barbarez “vraćao je dostojanstvo reprezentaciji“. Ermedin Demirović bio je ratnik koji gine za svaku loptu, Benjamin Tahirović motor veznog reda, Amar Dedić neumorni trkač, Nikola Vasilj golman koji ulijeva sigurnost, a mladi Ermin Mahmić novo lice koje obećava budućnost.
Od Une do Drine, od Save do Neretve, od Bihaća do Trebinja, gorjele su baklje, dijaspora je brojala sate do utakmice, a Bosna i Hercegovina ponovo je ličila na zemlju koja umije disati jednim plućima.
Od euforije do očaja istim, kratkim putem
Dvadeset četiri sata kasnije ista ta zemlja kao da je dočekala smak svijeta.
Od heroja do nesposobnjakovića. Od ponosa do sprdnje. Od "vodite nas do titule" do "rastjerajte ih sve". Za jedan jedini poraz.
I tu leži mnogo veći problem od rezultata protiv Švicarske.
Jer rezultat dođe i prođe. A mentalitet ostane.
Pogledajmo hladne glave šta se zapravo dogodilo u Los Angelesu.
Sedamdesetak minuta Bosna i Hercegovina igrala je ravnopravno protiv reprezentacije koja godinama pripada i pripada samom evropskom vrhu. Barbarezova ekipa držala je ritam, zatvarala prilaze golu i pokazivala disciplinu kakvu dugo nismo gledali. Jedna pauza za osvježenje promijenila je ritam utakmice, mladi Johan Manzambi unio svježinu u švicarski tim, crveni karton Tariku Muharemoviću otvorio dodatni prostor, a Rubén Vargas i Granit Xhaka kaznili svaku grešku. Na kraju 4:1…sve ste vidjeli.
Na semaforu ružno izgleda.
Više drame na semaforu, nego na terenu
A na terenu mnogo manje dramatično nego što će to pokazati naslovnice i društvene mreže.
Ermin Mahmić je u finišu pogodio golčinu volejom koji govori više od hiljadu statusa. Govori da ova reprezentacija ima karakter i kada gubi. Govori da se igra do posljednjeg zvižduka. Govori da se ne predaje. Govorio da imamo momke koji mogu prelomiti i odlučiti.
Ali koga sad zanimaju nijanse?
Bosna i Hercegovina odavno pati od jedne čudne bolesti.
Volimo svoje samo dok pobjeđuju.
Tri miliona fotelja-selektora
Tri miliona selektora iz zavaljenih fotelja preko noći zna šta i kako bolje od Sergeja Barbareza. Svaki status krije “vrhunskog taktičara“, svaki komentar sadrži idealnu postavu, svaki kafić okuplja stručni štab koji bi navodno razbio Švicarsku sa tri razlike.
Na terenu jedanaest ljudi.
Na internetu tri miliona genijalaca.
Taj odnos prema vlastitim ljudima mnogo govori o nama.
Brazil je na svom stadionu primio sedam golova od Njemačke na Mundijalu i cijeli svijet gledao je kako najveća fudbalska sila izgleda nemoćno. Italija, četverostruki prvak svijeta, propustila je dva uzastopna Mundijala, sjetite se-mi smo im “presudili“. Engleska decenijama luta između euforije i razočaranja. Argentina je padala pa ustajala, Francuska gubila od autsajdera, Španija se vraćala iz pepela.
Velike reprezentacije grade se kroz poraze jednako kao i kroz pobjede. Kroz poraze još i više!
Samo mi svaki poraz pretvaramo u dokaz da smo najgori na svijetu.
Samo mi poslije jednog lošeg dana zaboravimo sve dobro urađeno prije toga.
Kao da nam nacionalni sport odavno nije nogomet.
Kao da nam je omiljena disciplina javno kamenovanje vlastitih ljudi, onih najboljih od nas.
Edin Džeko sa četrdeset godina i dalje nosi kapitensku traku kao simbol jedne generacije. Ermedin Demirović ostavlja srce na travnjaku. Tahirović trči kilometre koje kamera rijetko registruje. Amar Dedić zatvara svoju stranu bez kalkulacije. Nikola Vasilj brani ono što se odbraniti može. Mahmić ulazi s klupe i zabija gol kada je najlakše spustiti glavu, Jovo Lukić je već zabio i donio nam bod protiv Kanade...
Čemu služe navijači?
Fudbaleri nisu avatari iz PS5 video-igre koje poslije poraza zamijeniš jednim klikom.
To su NAŠI momci. Naši Zmajevi!
I zaslužuju mnogo više od medijskog defetističkog vikend-linča.
Halid Bešlić pjeva: "U ovom svijetu ja nemam nikoga."
Naš posao JESTE da Zmajevi u Americi nikada ne osjete tu rečenicu.
Da osjete kako iza njih stoji zemlja.
Da osjete kako u porazu nisu sami, pogotovo tada.
Da osjete kako navijač vrijedi upravo onda kada je najteže i kad se poklekne.
Jer zastava dobija smisao tek kada ostane podignuta poslije poraza.
Barbarez je odmah poslije utakmice rekao da se ekipa mora okrenuti Kataru i sljedećem izazovu:
"Ne volim to sažaljevanje. Ušao sam unutra (u svlačionicu), rekao sam im da imaju sat vremena da budu loše raspoloženi i da dignemo glavu i da idemo dalje", hladno je poručio Barbarez,
Tako razmišljaju pravi sportisti. Tako razmišljaju pobjednici. Jedna utakmica ostaje iza njih već u svlačionici.
Vrijeme je da i navijači nauče istu lekciju.
Bosna i Hercegovina mnogo puta je padala pa ustajala. Svaki put tvrdoglavija. Svaki put prkosnija. Svaki put uvjerena da vrijedi pokušati još jednom.
Takva zemlja zaslužuje i takve navijače.
One koji pjevaju kada se pobjeđuje.
One koji ostaju kada se izgubi.
One koji neće prvi baciti kamen.
Idemo dalje
Pred nama je Katar. Pred nama su nove utakmice, novi golovi, nove greške, nove radosti i nova razočaranja. Takav je fudbal. Takav je život uostalom.
Zato spustimo linč-kamen koji smo spremili za svoje igrače i podignimo zastavu koju smo još juče ponosno nosili.
Džeko će ostati Džeko.
Barbarez će ostati Barbarez.
Demirović, Tahirović, Dedić, Vasilj, Mahmić i svi ostali ponovo će istrčati na teren.
A mi?
Vrijeme je da konačno naučimo navijati.
Ne kada je lako.
Nego kada najviše boli.
Pa šta ako smo izgubili?
Idemo dalje.
Za Bosnu i Hercegovinu drugačije se i ne umije.