U zemlji u kojoj su decenijama političari živjeli od podjela, među mladim ljudima rađa se nešto sasvim drugačije. Nisu to snovi o nacionalnim torovima, niti iluzije o pobjedi jednih nad drugima. Naprotiv. To su snovi o poštenom društvu, o državi u kojoj će svaki čovjek imati priliku da uspije zahvaljujući svom radu, znanju i sposobnostima. Zato danas, možda prvi put nakon dugo vremena, možemo govoriti o probuđenim nadama. Ne samo mladih nego i starijih generacija. Mnogi se vraćaju na put bez zabluda, oslobođeni političkih parola koje su ih godinama držale zarobljenim. Mladi sve jasnije shvataju da je zajedništvo jedino održivo rješenje za Bosnu i Hercegovinu.

Posljednjih dana čitali smo o događaju koji je postao viralan. U Dobrošinu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja domaćin je na svojoj kući istakao zastave Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Nekome će to izgledati kao običan detalj, ali u zemlji opterećenoj simbolima to je mnogo više od toga. Kao da je fudbal na trenutak pomirio ljude, podsjećajući ih na ono što su nekada bili – komšije. Vraćaju se stari odnosi, vraća se duh po kojem je Bosna i Hercegovina bila prepoznatljiva u svijetu. Politika polako ostaje po strani, a život ponovo traži svoje mjesto.

U moru vijesti koje ovih dana stižu iz svijeta, jedna je zaslužila posebnu pažnju. Iako rijetko pišem o pojedincima, osim kada je riječ o lošim ljudima, zločincima i političkim pokvarenjacima, ovoga puta pravim izuzetak.

Povod je tekst Edina Džeke objavljen u "The Players' Tribune". Nije važan samo zbog čovjeka koji ga je napisao, nego zbog poruke koju nosi. To nije priča o golovima, trofejima i stadionima. To je priča o Bosni i Hercegovini i njenoj djeci. Džeko se prisjetio svog ratnog djetinjstva, vremena u kojem je kao dječak trčao za loptom dok su njegovi roditelji strahovali za njegov život. To je bilo vrijeme kada su djeca ginula na sarajevskim ulicama i igralištima. Upravo zato njegova poruka ima posebnu težinu. Ona dolazi od čovjeka koji je prošao kroz iskustvo koje današnje generacije, srećom, ne poznaju.

Još je važnije kome se obraća. Ne obraća se samo Bošnjacima. Ne obraća se samo muslimanima. Obraća se Srbima, Hrvatima, Jevrejima, pravoslavcima, katolicima, muslimanima – svim mladim ljudima koji dolaze iza nas. On govori generaciji koja će sutra voditi ovu zemlju. To je generacija koju danas najbolje simbolizira fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine. U timu Sergeja Barbareza igraju mladići različitih vjera, porijekla i životnih puteva. Neki uče fatihu, neki se krste po istočnom, neki po zapadnom običaju. Ali svi imaju isti cilj. Kada istrče na teren, oni ne predstavljaju zasebne identitete nego jednu reprezentaciju i jednu državu.

To su dvadesetogodišnjaci okupljeni iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, od Sarajeva do najudaljenijih krajeva svijeta. Oni možda nemaju riječi himne koju slušaju prije utakmice, jer im ih generacije prije njih nisu ostavile. Ali imaju nešto važnije – ruku na srcu i uvjerenje da pripadaju ovoj zemlji. Na terenu zajedno igraju polumjesec, krst i križ. U tome je sadržana poruka buduće Bosne i Hercegovine.

Nije prednost biti musliman, pravoslavac ili katolik. Nije prednost biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Prednost je živjeti u društvu u kojem su svi ravnopravni. Svakom razumnom čovjeku jasno je da u Bosni i Hercegovini niko ne može pobijediti druge, niti bi trebalo da pokušava. Ova zemlja može opstati samo kao zajednička kuća svih svojih naroda i građana. Dok prolazim ulicama Sarajeva i drugih bosanskohercegovačkih gradova, vidim taj novi duh.

Vidim mlade ljude umorne od političkih svađa koje su nas zarobile decenijama. Vidim generaciju koja traži normalan život, posao, sigurnost i priliku da ostane u svojoj zemlji. To su mladi koji ne žele da ih razvlače po nacionalnim torovima niti da nasljeđuju mržnje svojih očeva. Zato je važno čitati riječi koje je Džeko uputio upravo njima. One nisu samo sportska poruka. One su društvena opomena.

Vidim mlade ljude umorne od političkih svađa koje su nas zarobile decenijama. Vidim generaciju koja traži normalan život, posao, sigurnost i priliku da ostane u svojoj zemlji. To su mladi koji ne žele da ih razvlače po nacionalnim torovima niti da nasljeđuju mržnje svojih očeva. Zato je važno čitati riječi koje je Džeko uputio upravo njima. One nisu samo sportska poruka. One su društvena opomena.

„Ja igram za svoj narod. Ja igram za dječake i djevojčice sa sarajevskih ulica. Ja igram za sve različite kulture i religije koje čine moju zemlju prelijepom, iako i dalje postoje ljudi koji bi nas željeli podijeliti.“

A onda slijedi možda najvažnija rečenica:

„Neće uspjeti.“

Ne zbog nas starijih. Mi smo često zarobljeni vlastitim predrasudama i političkim rovovima. Nego zbog djece koja dolaze. Zbog generacije koja je počela razumijevati ono što mnogi odrasli nikada nisu. Zato ova priča mora biti ispričana svakoga dana. U školama, porodicama, na trgovima, stadionima i ulicama. Jer od te djece zavisi budućnost bosanskohercegovačkog stabla. Na kraju, Džeko im ostavlja poruku koja nadilazi sport:

„Nema veze živite li u Sarajevu, Rimu ili St. Louisu. Nema veze jeste li muslimani, jevreji, katolici ili pravoslavci. Nikada ne zaboravite odakle dolazite.“

I zaista, možda je upravo u tome sadržan najljepši san nove Bosne i Hercegovine. Da mladi ljudi nikada ne zaborave ko su. Ali još važnije – da nikada ne zaborave da su zajedno.

Vi ste Bosanci i Hercegovci. Svijet je vaš.