Posljednjih dana stižu samo tragične vijesti…
Odlaze mi ponajbolji prijatelji.
Akademik Gradimir Gojer piše za Hayat.ba
Najprije mi je iz Mostara stigla vijest. Tužna da ne može tužnija biti.
Jedan od mojih najboljih prijatelja generacijski sabrat po pisanji i objavljivanju Šemsudin Zlatko Serdarević, bio je, kako sam u jednom trenutku rezonirao nešto ala mostarski bašeskija.
Da nije bilo Zlatka Serdarevića brojne kulturne manifestacije u mom rodnom gradu, na Neretvi i Radobolji, prekrio bi zaborav. A zaborav je golemi neprijatelj svake vrste stvaralaštva.
Zlatko Serdarević, žurnalist, pisac, čovjek koji je kulturnu povijest Mostara “upijao” svim svojim bićem, pa onda u slijedećoj etapi pokazivao kroz zapise, tekstove, portrete brojna događanja iz oblasti književnosti, slikarstva i teatra.
Svojim predanim radom, a posebno kroz instituciju u kojoj je bio zaposlen, najprije kao novinar na televiziji i radiju, a potom kao jedan od sljedbenika svoga šefa kroz Institut posvećen miru, što ga je modelirao Safet Oručević, Zlatko je Serdarević spasio od zaborava brojna događanja u gradu na Neretvi, a kroz svoje televizijske eseje širio je istinu o Mostaru i događanjima u gradu na Neretvi diljem južnoslavenskog prosora.
Nažalost nijedna tragedija ne dolazi sama…
Samo što sam oplakao svoga Zlatka iz Tuzle mi stiže haber da je moja dugogodišnja suradnica, suflerka Narodnog pozorišta Tuzla Izeta Devedžić preselila na bolji svijet!
Nikada neću zaboraviti njen konstruktivni pristup poslu teatarskog šaptača… Sve je ona uloge u predstavama znala na pamet, pa su glumci i drugo osoblje u teatru bili sigurni kad je ona sjedila na svom jestu pokraj otvora pozornice.
Draga Izeta hvala ti i ovom prigodom za sve što si uradila za predstave koje sam režirao u Tuzli.
Eto, i danas opet tragedija!
Moja osobna, a posljedično i tragedija za cijelu bosanskohercegovačku likovnu umjetnost.
Napustio nas je veliki slikar, europskih obzorja Edina Numankadić.
Nedostajt će jutarnje kave na kojima smo Edo i ja razgovarali o umjetnosti, a znam da će moj prijatelj nedostajati i u Zagrebu gdje ga je uvijek dočekivao čitav kor likovnih kritičara, koji su se utrkivali da mu udjele komplimente europske predikatizacije… Tužan je danas i veliki likovni kritičar Ješa Denegri.
I on je spadao u one koji su cjenili umjetnost Edina Numakadića.
Nisam nažalost da našeg velikog slikara Numankadića, s kojim sam studirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu ubjedim da postane članom Bosanske akademije nauka i umjetnosti “Kulin ban”…
Otišao je Edo a ostalo je njegovo likovno djelo kao, po mom osobnom sudu najsnažniji “priključak” europskim avangardama.
Da je živ akademik Muhamed Karamehmedović znam da bi napisao najsnažniji nekrolog za Edu Numankadića.
Moje skromne riječi neka odlepršaju nebeskim putovima pa će ih i Edo nekako čuti…
Moja sućut i veliki rahmet njegovoj duši!