Oboljeli i mržnjom zaraženi ljudi pljuju sliku izmišljenog neprijatelja Dinka Gruhonjića koju su sami izmaštali, tačnije koju im je nacrtao režim, a oni je samo okačili u praznoj glavi pored ikone, zastave i vođe.

 

Taj imaginarni neprijatelj Dinko im treba više od bajatog hljeba, više od mizerne plate, više od bezvrijedne škole, više od štrokave bolnice, više i od budućnosti vlastite djece. On daje smisao njihovim ispraznim i bezvrijednim životima. Bez njega, bez tog izmišljenog, "zlog Dinka" morali bi pogledati oko sebe, i u sebe i vidjeti raspad sistema, raspad morala, raspad institucija, raspad vlastitog mrljavog i odavno raspalog života. Ovako je lakše. Dinko je kriv. Bursać je kriv. Kandićka je kriva. Biserko je kriva. Čanak je kriv. Vojvodina je kriva. Sarajevo je krivo. Zagreb je kriv.... Nastavi niz."

Pitanje zvuči brutalno, ali ono dolazi nakon brutalnosti. Pitanje zvuči kao generalizacija, ali povod ima ime, prezime, adresu, povid je živo ljudsko biće, povod ima porodicu, dijete, razbijeno auto i stotine, hiljade komentara koji liče na kolektivni EEG jedne teško ozlijeđene i neliječene državne zajednice.

 

Pitanje zvuči nekima i opasno, ali opasnost već živi u komentarima, na televizijama, u tabloidima, u skupštinskim klupama, za katedrama, u studentskim ćutanjima, na porodičnim slavama, u kafanskim doskočicama, u onom srpskom nacionalnom refleksu koji čovjeka antifašistu prvo pretvori u ustašu, pa onda u metu, pa onda u opravdanu lovinu za odstrel.

Dakle, šta nije u redu sa Srbijom? Ne kažem sa svim Srbima, ali sa ogromnom većinom mrežno aktivnih tastatura ratnika koji se kunu u Kosovo, Srbiju, pravoslavlje, crkvu i sl?

 

Jedan status-zločin i kazna nad žrtvom

 

Pišem ovo nakon statusa o Dinku Gruhonjiću, profesoru, novinaru, čovjeku koji je predugo na nišanu režimskih srbijanskih batinaša, tabloida, televizijskih telala i patriotskih psihijatrijskih slučajeva što slobodni šetaju javnim prostorom kao kakva kvazimoralna većina. Čovjeku su, znate to, huligani uništili auto koje se vodi na njegovom sinu. Zamislite tu rečenicu, pa je pustite da prođe kroz vaše tijelo. Neko unušti, izmržnje auto vašeg djeteta.

Porodica kao meta. Strah kao poruka. Šutnja kao potpis.

A onda, ispod mog FB poziva studentima u blokadi da se oglase, izlije se kanalizacija od nekoliko stotina komentara, i to još onih blažih, onih koje nisam odmah poslao u digitalnu septičku.

 

Ilija Čvorović na steroidima i 5G internetu

 

Trebalo je proći kroz taj deluzivni naci-otpad. I tu više nema rasprave. Tu nema ni politike u uobičajenom smislu. Tu je patologija. Tu je masovna proizvodnja Ilija Čvorovića, čuvara države iz podruma sopstvene paranoje, ljudi koji su preko Informera, Pinka, Hepija i Vučićevih megafona dobili nacrtanog, a izmiškjenog  Dinka Gruhonjića, pa sad taj crtež tkao pinjata lutku tuku riječima, pljuju, progone, šalju u Hrvatsku, u Jasenovac, u zatvor, na vješala, budi Bog s nama u nestanak.

Oni Dinka Gruhonjića nikada nisu upoznali. Ne znaju ništa o tom čovjeku i njegovoj antifašističkoj borbi. Mnogi, zapravo većina nikad nije pročitala nijedan njegov tekst. Mnogi nisu čuli nijedno njegovo predavanje. Mnogi pojma nemaju šta je rekao, gdje je rekao, kojim povodom je rekao. Ali ONI ZnAjU. Ma šta znaju, oni su UBIJEĐENI da je Dinko Gruhonjić ustaša. I ne samo to, po njima je Dinko separatista. Dinko je plaćenik. Dinko je Soroševac. Dinko je Šakić Dinko, načelnik konc logora.... Dinko je sve ono što im je režim kanalizacionim odvodom nasuo u lobanju i zabetonirao svetosavskim malterom nacionalne uvrijeđenosti.

 

Izmišljeni Dinko im daje smisao bezvrijednim životima

 

To je imaginarna, histerična i bolesna idolatrija mržnje. Ljudi se klanjaju slici neprijatelja koju su sami nacrtali, tačnije koju im je nacrtao režim, a oni je samo okačili u praznoj glavi pored ikone, zastave i vođe. Taj imaginarni neprijatelj Dinko im treba više od hljeba, više od plate, više od škole, bolnice, budućnosti vlastite djece. On im daje smisao u ispraznim i bezvrijednim životima. Bez njega bi morali pogledati oko sebe i vidjeti raspad sistema, raspad morala, raspad institucija, raspad vlastitog mrljavog i odavno raspalog života. Ovako je lakše. Dinko je kriv. Bursać je kriv. Kandićka je kriva. Biserko je kriva. Čanak je kriv. Vojvodina je kriva. Sarajevo je krivo. Zagreb je kriv....Nastavi niz.

 

A šta će da im radi "zli Dinko" ako ga ne zaustave? Crkvu će pretvoriti u pabove, Srbiju će otkinuti i obogaljiti, djecu će im pokvariti, vjeru će oskrnaviti, naciju će rasprodati, a oni će, jadni i čisti, braniti svetinju psovkom, prijetnjom i pozivom na linč. Za sada...

Kakav je to mozak koji čuje da je unušteno vozilo djeteta i odgovori: “Sam je tražio”? Kakvo je to srce koje čuje da je porodica nevinog čovjeka meta i kaže: “Žanje šta je sijao”? Kakav je to narod koji se toliko ponosi Kosovom, precima, krstom, šajkačom i slavom, a pred živim čovjekom, pred komšijom, pred profesorom, pred djetetom, pred antifašistom, pred strahom jedne porodice, isturi najniži klozetski jezik i nazove ga patriotizmom?

 

Kad nestane pristojna većina ako je ikad i bilo

 

U toj tački puca priča o famoznoj i nikad verifikovanoj "pristojnoj većini". Pristojna većina, ako i kada postoji kao društvena sila, zaustavlja rulju. Pristojna većina izađe i kaže: DOSTA! Pristojna većina stane pred porodicu i kaže: Samo preko nas. Pristojna većina studentima poruči: Sloboda se brani i za one kojima tabloidi crtaju mete na čelo kao državnim neprijateljima. U Srbiji, nažalost, pristojni ljudi sve češće izgledaju kao manjina i statistička greška u čekaonici za odlazak tamo negdje, kao oni što gledaju raspored letova, pakuju dokumente, traže stipendiju, posao, izlaz, bilo kakav otvor na betonskoj podrum-kutiji od koje Ilija Čvorović drži ključ i viče: Izdaja, izdaja!

 

Žao mi Ljudi sa velikim LJ

 

Zato mi je žao čestitih, normalnih, civilizovanih ljudi u Srbiji. Zaista mi je žao. Njima je najteže, jer žive okruženi urlicuma divlje i primitivne svjetine koja govori u njihovo ime. Oni znaju koliko je opasno kada režim proizvede metu, pa pusti narod da misli kako je sam došao do zaključka da tu istu metu valja pogodoti. Za početak bejzbol palicom. Oni znaju, taj čestiti svijet, da Vučić nije anomalija, već zbir, proizvod i ogledalo. Vučić je politički kondenzat Srbije koja voli vođu, obožava žrtveni status, prezire slabog i drugačijeg, mrzi sumnju i pamet, plaši se Slobodnog Čovjeka i najradije bi svaku ljudsku svijest i savjest upisala u registar stranih agenata. I znaju ti dobri ljudi Srbije, koliko ih je prokleto i avetinjski malo.

I zato je pitanje Dinka Gruhonjića veće od Dinka Gruhonjića. Danas je to Dinko. Jučer je bila Nataša Kandić. Prekjučer Sonja Biserko. Prije njih Latinka Perović. Prije njih Đinđić sa metkom u srcu. Još prije Ćuruvija...Prije njih svi oni koji su govorili da se zločin zove zločin, da se rat zove rat, da se masovna grobnica zove masovna grobnica, da se žrtva zove žrtva, da se genicid zove genocid, ma kako se zvao ubica. Srbija takvima prvo zalijepi etiketu, zatim organizuje hajku, zatim čeka “spontani” narod da se desi i dovrši posao.

 

A studenti? E, tu stvar postaje još bolnija. Jer ako studenti šute pred hajkom na profesora, svog profesora i to jednog od onih koji je pokrenuo baš njih i proteste, ako mladi ljudi koji se pozivaju na slobodu biraju slobodu samo za podobne, onda se stara Srbija presvukla u mladu, ali jednako radikalsku jaknu. Ako borba protiv Vučića pravi izuzetak pod imenom Dinko, pred grupom Dtav, pred Milom i kolegama disidentima, sutra će praviti izuzetak pred imenom nekog drugog, a onda će opet doći novi vođa, samo mlađi, umiveniji od Vučića, sa boljom dikcijom i istim mentalnim pendrekom i pokloniće mu se kao svom mesiji. Shvatate li kako to ide??? Je l' vam jasno?

 

Kako se mjeri sloboda?

 

Sloboda se mjeri i samjerava, koliko večeras, na Dinku Gruhonjiću. Sloboda se mjeri baš na onom omraženom. Najomraženijem.  Sloboda se mjeri na onome koga rulja već vidi u jami ili makar preko granice. Lako je braniti svoga, milog, našeg, umivenog, nacionalno svarljivog. Teško je stati uz čovjeka kojem su državni tabloidi već napisali optužnicu, presudu i posmrtni epitaf. Tu se vidi ko je građanin, a ko samo Vučićev nominalni protivnik sa Šešeljevom dušom.

Komentari ispod mog FB statusa zato liče na obdukcioni nalaz cijelog jednog društva koje nije svjesno svoje propasti. Tijelo društva još hoda, govori, glasa, psuje, kliče, krsti se, maše zastavom, ali unutra se vidi metastaza. Metastaza tabloida. Metastaza ratova. Metastaza laži o devedesetima. Metastaza mita o vječnoj srpskoj nevinosti i ugroženosti. Metastaza uvjerenja da Srbin, čim kaže “država”, dobija pravo da drugome ukine i državu, i ljudskost, i postojanje.

 

To je zemlja sa najmanje osamdeset posto Ilija Čvorovića, deset posto onih koji bi da pobjegnu Iliji s lanca i deset posto onih koji piju, krste se, dodaju Iliji macolu i čekaju crnicu zemlju ledenu. Zvuči surovo, znam. Ali otvorite komentare, pa pogledajte i sami. Pogledajte koliko ih govori o djetetu, a koliko o ustaši. Pogledajte koliko ih osuđuje napad, a koliko ga umotava u “sam je kriv” celofan. Pogledajte koliko ih pita za istinu, a koliko recituje informerovsku jutarnju liturgiju.

 

Svima po zasluzi pa i narodu

 

Takvo društvo zaslužuje vlast koju ima, ja da vam kažem, jer vlast i društvo hrane jedno drugo kao kišaj i deblo u simbiotskom odnosu. Režim im daje neprijatelje, oni režimu daju poslušnost. Režim im daje laž, oni režimu daju glas. Režim im daje Dinka, oni režimu daju mržnju. Savršena razmjena na pijaci moralnog, pojmovnog i psihičkog bankrota.

 

A Dinko? Gruhonjić? Dinko u toj priči stoji kao čovjek koji smeta samim tim što misli i postoji. Smeta jer podsjeća da Vojvodina ima historiju, da Srbija ima odgovornost, da Crkva Srbije ima političku moć, da nacionalizam ima krvave ruke, da sloboda govora važi i kad boli nacionalni živac. Zato mu lijepe tuđu uniformu, tuđe zločine, tuđe ime, tuđu grobnicu. Lakše je vikati “ustaša” nego odgovoriti samo sebi na nezgidna pitanja. Lakše je prijetiti porodici nego preraditi argument. U konačnici, lakše je razbiti auto nego otvoriti knjigu.

I tu je, zapravo, cijela dijagnoza.

 

Kuc, kuc, ima li koga?

 

Srbija ima problem, opasan problem sa stvarnošću. Stvarnost joj kvari mit. Dinko joj kvari mit. Svaki slobodan čovjek joj kvari mit. Zato mit šalje huligane, zle komentare, psovke, prijetnje, šalje studenta koji baš dana "mudro šuti", šalje profesora koji se pravi mrtav, urednika koji “samo prenosi sadržaj”, predsjednika koji, o licemjerja “poziva na dijalog”, dok mu pod prozorom režimski psi već znaju koga treba gristi.

 

Na kraju, pitanje “šta je u nije u redu sa Srbima” ostaje kao ogledalo. Svako može prići i pogledati. Čestit čovjek će vidjeti sramotu i pobuniti se. Kukavica će vidjeti naredbu i šutati. Rulja će vidjeti metu i pljunuti. Režim će vidjeti uspješno obavljen posao.

 

A oni koji danas šute na Dinka, neka zapamte: svaka hajka počinje tuđim imenom i završava na vašim vratima. Samo tada više nema profesora da vas brani. Nema novinara da piše o vama. Nema komšije da svjedoči. Ostane samo Ilija Čvorović, priručni alat za mučenje, crnica zemlja ledena i narod koji se još jednom čudi kako je baš njemu sve to moglo da se dogodi.

 

I opet. I opet!