Nenad Čanak, bivši predsjednik LSV-a, komentirao je aktuelnu situaciju u regiji, te povukao paralelu s onim što se događalo u prošlosti kada je u pitanju osvajanje i „osrbljavanje“ teritorija od strane vlasti u Beogradu.
"Kada je vojska iz Srbije zaposjela Crnu Goru, onda je Aleksandar I Karađorđević krenuo u "osrbljivanje" Crne Gore tako da je, recimo u Cetinjski manastir (po ukidanju Autokefalne Crnogorske Pravoslavne Crkve) počeo da "investira" donoseći razne "srpske" relikvije, pa i ovaj epitrahilj Svetog Save, krunu Stefana Dečanskog (mada nije sigurno da je to njegova prava kruna; moguće je da je riječ o kasnijoj mitri), i slično.
Kamen za obnovu Njegoševe kapele na Lovćenu je donijet iz Venčaca kod Topole (bijeli mermer kakav je korišten i na Oplencu), da bi (simbolično) Njegoš počivao u "srpskoj zemlji" ... i slično. Ujedinjena Srpska Pravoslavna Crkva (formirana 1921. a poslije preimenovana u SPC) igrala je značajnu ulogu u uništavanju autohtonog crnogorskog identiteta uključujući i izmjene običaja pri sahranjivanju, naveo je Čanak te nastavio:
“Naime, do tog vremena su se ljudi sahranjivali u prostoj košulji i gaćama, da bi "novi običaj" postao da se sahranjuju u "najljepšoj nošnji", koja se do tada prenosila sa koljena na koljeno. Zahvaljujući toj novotariji, Crnogorci su u dvije decenije bukvalno sahranili svoje narodne nošnje do te mjere da je zaboravljeno čak i kako izgleda sama kapa na kojoj su počela da se pojavljuju ocila umjesto dotadašnjeg grba Crne Gore i inicijala HI ( ćirilicom Nikola Prvi), za šta su beogradski propagandisti devedesetih tvrdili da označava "Hrvatsku Imperiju", dokazujući da Crnogorac koji neće da bude Srbin mora biti ustaša.
Oko 5000 Crnogoraca koji su se protivili nestanku države Crne Gore je ubijeno u Božićnoj pobuni. Zbog svega što sam gore samo dotakao, odnosi u samoj Crnoj Gori su izuzetno složeni i osjetljivi, a sama Crna Gora je jedina država nastala ili obnovila nezavisnost poslije socijalističko - komunističkog perioda na izričito građanskim i nadnacionalnim osnovama, što nacionalističko hegemonska "beogradska javnost" ne može da oprosti i nezavisnost Crne Gore doživljava kao "otcepljenje od Srbije". Jer, ... bez Crne Gore, nema "Srpskog Sveta", a EU i NATO integracije to onda i definitivno skidaju sa dnevnog reda za sva vremena.
Zato je pretvaranje Crne Gore u "RS na moru" prioritet za beogradski mikroimoerijalizam dok je "Kosovo i Metohija" čista dimna zavjesa za naivne. Zato je Joanikije morao makar i najgrubljom silom ući u Cetinjski manastir da bi se "pokazalo ko je gazda u Crnoj Gori", to jest, da Crna Gora ne može da se odupre siledžijstvu Beograda ma koliko bila članica UN i priznata kao nezavisna širom sveta.
Zato u Cetinjskom manastiru stoje relikvije koje bi (po svakoj logici) trebale da budu u hramu Svetog Save, a da se Cetinjski manastir vrati ili gradu Cetinju ili Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi (kao i svi drugi sakralni objekti zidani prije 1918. godine). Hrišćanski pontifeksi, po Hristovim riječima, treba da "ribare ljudske duše". SPC ribari dinamitom i strujom. A na Cetinju i suzavcem i gumenim mecima”, zaključio je Čanak.