Bila je to utakmica Davida i Golijata. Na semaforu će ostati zapisano da je Bosna i Hercegovina u šesnaestini finala Svjetskog prvenstva poražena od favorizovane reprezentacije SAD rezultatom 2:0. Bosna je izgubila ali je ostvarila veličanstven uspjeh na Mundijalu. Nekako sve do posljednjeg trenutka, da li pod nabojem adrenalina, vjerovalo se da Bosna može nadmašiti odličan učinak koji je ostvarila do tada. Ali, i ovako stigla je do zvijezda - prenosi Bošnjaci.net

Historija će pamtiti rezultat. Ali postoji nešto što nijedan semafor ne može izmjeriti, niti ijedna statistika može objasniti. Postoje porazi koji čovjeka umanje. I postoje porazi koji ga uzdignu. Ovo je bio upravo takav poraz. Svjetsko prvenstvo na američkom kontinentu ušlo je u novu fazu, a BiH je završila svoje putovanje. Ipak, završila ga je uspravno, dostojanstveno i sa poštovanjem kakvo se ne može kupiti nikakvim novcima. U Americi se pojavila sasvim drugačija Bosna i Hercegovina. Ne ona iz stereotipa i predrasuda. Ne ona o kojoj su mnogi znali iz teškog rata koji je vođen u Bosni prije više od tri desenije. Pojavila se mlada, talentirana, hrabra i nasmijana zemlja, predvođena Sergejom Barbarezom i njegovim timom, koja je osvojila srca miliona ljudi širom svijeta.

Bosna je izgubila, ali je osvojila Ameriku. Dobro je napisao Ed Vulliamy, čovjek koji je prije više od tri decenije otvorio oči svijetu svojim izvještajima o zatočenicima iz Omarske. Kaže da se svaki Amerikanac kojeg poznaje zaljubio u Bosnu i Bosance. To nije nimalo nevažna rečenica. To je najveće priznanje koje je ova reprezentacija mogla dobiti. Hvala Barbarezovim momcima. Hvala Džeki, simbolu jedne generacije i njegovim nasljednicima. Hvala svakom od dvadeset i šest reprezentativaca, među kojima su neki još donedavno sjedili u školskim klupama. Hvala hiljadama navijača koji su od Salt Lake Cityja, preko Toronta i Seattlea do Los Angelesa i San Francisca pretvorili američke ulice u male bosanske čaršije. I hvala onoj luckastoj pjesmi koja je postala himna ovog prvenstva: "I am from Bosnia – Take me to America!" Možda nijedna pjesma nije tako jednostavno objasnila ono što se dogodilo. Nekada su Bosanci sanjali Ameriku, a sada Amerikanci pjevaju da žele vidjeti Bosnu i Hercegovinu.

David protiv Golijata. Amerika je navikla na velike sportske spektakle. Ali nije se navikla, premda ih voli, na jednostavne, netipične Bosance, koji pjevaju, grle nepoznate, dijele hranu, raduju se zajedno i ne ostavljaju iza sebe razbijene izloge, zapaljene automobile i nasilje. Bosanski navijači pokazali su da se može biti strastven i bez mržnje. Da se može navijati glasno, a ostati normalan čovjek. Zato su izazivali divljenje gdje god su se pojavili. Posebnu pažnju izazvalo je njihovo skandiranje "Free Palestine", ne kao politički performans, nego kao izraz naroda koji je na vlastitoj koži osjetio šta znači nepravda. Američki novinar Sneako (pravog imena Nicolas Kenn De Balinthazy) nije skrivao iznenađenje. "Bosanci razumiju sve. Svaka im čast." Možda je upravo u toj rečenici sadržana cijela bosanska priča. Narod koji je preživio toliko boli najlakše prepoznaje tuđu patnju.

Zvona koja su ujedinila BiH. Američki mediji nisu pisali samo o rezultatima. Pisali su i o ljudima. O porodicama koje su 1990-tih godina morale napustiti Bosnu. O djeci koja danas igraju za zemlju svojih roditelja. O reprezentaciji koja je prešla gotovo dvanaest hiljada kilometara tokom grupne faze i pri tome nikada nije tražila izgovore. Pisali su o tome kako se bh. dijaspora pretvorila u domaći teren a to nije mogla kupiti nijedna marketinška kampanja. To se zove ljubav prema domovini. Posebnu simboliku nosio je odlazak trojice bh. reprezentativaca katolika u crkvu svetog Franje Asiškog u Sarajevu, gdje ih je blagoslovio fra Danijel Rajić. Nekoliko dana kasnije, poslije golova protiv Katara, zvona te crkve odjeknula su Sarajevom. To nisu bila samo crkvena zvona. To su bila zvona Bosne koja su podsjetila da ova zemlja može disati jednim plućima kada ima zajednički cilj. Takvi trenuci zlata vrijede i značajniji su od medalja.

Treba pogledati samo činjenicama u oči. Amerika ima gotovo 340 miliona stanovnika, a BiH svega oko 3,2 miliona. Amerika ulaže pedeset puta više novca u razvoj fudbala. Njeni resursi su neuporedivi s našima. Na jednoj strani bio je sportski sistem vrijedan stotine miliona dolara, a na drugoj Srce. I, upravo zato, ovaj poraz nema gorak ukus. Bosna nije izgubila dostojanstvo. Naprotiv. Pokazala je svijetu da karakter, zajedništvo i ljubav prema domovini imaju vrijednost. Ovi mladi ljudi uradili su više za petnaest dana nego političari iz njihove zemlje za posljednjih trideset godina. Dok su se jedni bavili podjelama, oni su spajali BiH. Dok su drugi gradili zidove, oni su gradili mostove koji su povezivali ljude. Nisu pitali kako se ko zove niti su dijelili navijače. Nosili su samo jedan grb, onaj pod srcem. Zbog toga ova reprezentacija ostaje svjetionik jedne bolje Bosne i Hercegovine.

Budućnost je počela. Ovo nije kraj. Ovo je početak. Ovaj tim je mlad. Najljepše utakmice tek dolaze. Za godinu ili dvije mnogi od ovih mladića bit će među najboljim evropskim fudbalerima. Zato ovaj poraz nije razlog za tugu. On je obećanje. Obećanje da Bosna ponovo dolazi. Nije sramota izgubiti od bolje reprezentacije. Sramota bi bila izgubiti sebe. A Bosna i Hercegovina sebe nije izgubila. Naprotiv, pronašla se na američkom tlu. Amerikanci su, uoči svog velikog nacionalnog praznika 4. jula i 250 godina postojanja, ostvarili pobjedu svoje reprezentacije. Mi smo dobili nešto što traje mnogo duže od jedne utakmice. Vratili smo vjeru da Bosna i Hercegovina može biti zemlja koja okuplja, a ne razdvaja. Zemlja koja svojim ljudima vraća osmijeh. Zemlja zbog koje se, negdje u Las Vegasu ili San Franciscu, danas pjeva: "I am from Bosnia – Take me to America!"
Ako je fudbal ogledalo naroda, onda je ova reprezentacija pokazala najljepše lice Bosne i Hercegovine. Zato, iako smo ispali sa Svjetskog prvenstva, hvala ovoj generaciji, čiji poraz doživljavamo kao pobjedu. Iz Amerike Bosna se vraća kao moralni pobjednik.