Ima noći koje nisu samo noći. Ima utakmica koje nisu samo utakmice. Ima pobjeda koje ne stanu u rezultat, u statistiku ili u sportske izvještaje. Takva je bila ova sarajevska noć kada je Bosna i Hercegovina na Svjetskom prvenstvu pobijedila Katar rezultatom 3:1.
Piše: Akademik prof. dr. Adamir Jerković/Bošnjaci.net
Dok su reflektori obasjavali travnjak, činilo se da na teren nisu istrčala samo jedanaestorica fudbalera. Iza njih su stajale planine Bosne, rijeke Hercegovine, stećci naših predaka, mahale i šorovi, zvona i ezani, sva ona nevidljiva snaga koja ovu zemlju stoljećima održava uspravnom.
To smo mi.
Bosna i Hercegovina je zemlja koja može planine pomjerati kada to odluči. Često uspavana u vlastitim brigama, sputana dnevnim svađama i podjelama, ali kada se probudi, iz nje provali snaga nalik vulkanu. Tada se ne mogu zaustaviti ni njene rijeke ni njeni ljudi. A večeras se probudila.
Dolazi nova generacija fudbalera, dostojnih nasljednika velikog Edina Džeke. Nije slučajno što je upravo uoči ove utakmice u Brezi osvanuo mural čovjeku koji je godinama bio simbol bosanskog ponosa. Kao da je sudbina željela spojiti dvije epohe – onu Džekinu i onu koja tek počinje. Iza kapitena dolaze novi junaci.
Dolazi Kerim Alajbegović sa svojim majstorskim golom koji je rasparao katarsku odbranu kao munja ljetno nebo. Dolazi Ermin Mahmić koji je u tek nekoliko nastupa na Svjetskom prvenstvu postigao dva pogotka i pokazao da Bosna i Hercegovina ima budućnost. Dolaze i svi ostali, jednako važni, jednako zaslužni, jer se ovakve pobjede ne grade na jednom imenu nego na zajedništvu.
Ne želim nikoga izostaviti. Jer svi oni zajedno vratili su ponos zemlji koju godinama pokušavaju osporiti, umanjiti i prikazati slabom. Zemlji koju napadaju riječima, projektima i planovima. Zemlji koju neki predstavljaju kroz oznake svojih entiteta umjesto kroz zastavu države kojoj pripadaju. A onda se pojavi reprezentacija. Tim sastavljen od mladića koji se različito mole Bogu, koji uče fatihu ili se krste, ali svi nose isti grb na grudima. Svi igraju za jednu Bosnu i Hercegovinu. I baš zato njihova pobjeda nije samo sportska. To je pobjeda ideje da ova zemlja može biti zajednička kuća svih svojih ljudi. Najvažnije utakmice igrali su dvadesetogodišnjaci. Igrali su hrabro, bez straha i bez kompleksa. Igrali su kao da na leđima nose stoljeća bosanske upornosti. Njihova igra bila je pjesma, njihovi potezi stihovi, a golovi refren koji će se dugo pamtiti.
Dok ovo pišem, Sarajevo ne spava. Odjekuju petarde oko Hotela Evropa. Čuju se trube, pjesma i uzvici radosti. Kolone automobila prolaze ulicama. I siguran sam da nije tako samo u Sarajevu. Večeras slave Mostar i Zenica. Slavi Tuzla. Slavi Bihać. Slavi Goražde. Slavi svako selo, svaki zaselak, svaka mahala i svaki šor u kojem neko voli Bosnu i Hercegovinu.
Žao mi je što ne mogu izaći među ljude. Pišem ove redove dok grad gori od radosti, a tako bih rado nosio zastavu svoje Bosne i Hercgeovine. Ali možda je i ovo način slavljenja – zapisati ono što osjećamo kako bi ostalo za neka buduća vremena. Jer ova generacija mladih fudbalera poručuje nešto važno. Poručuje umornim političarima, zarobljenim u beskrajnim prepirkama, kako se brane boje jedne države. Ne riječima nego djelima. Ne podjelama nego zajedništvom. Bosna i Hercegovina možda jeste mala zemlja na karti svijeta. Ali večeras je velika. Velika kao svoje planine. Velika kao svoje rijeke. Velika kao svoje srce. Ona je kroz stoljeća znala sačuvati svoju posebnost i svoju slobodu. I zato ova pobjeda nad Katarom nije slučajnost. Ona je podsjetnik da se najveće snage često kriju u narodima koji su navikli da se bore i opstaju.
Hvala ti, reprezentacijo Bosne i Hercegovine. Hvala ti što si još jednom pokazala ono što sam oduvijek znao. Da Bosna nije slomljena. Da Bosna nije mala. Da je Bosna ponosna.
I zato večeras, dok se pjesma razlijeva ulicama gradova i sela, dok se zastave vihore pod ljetnim nebom, dok mladi i stari slave istu radost, neka odjekne poruka koja pripada svima nama:
Hairli Bosni i Hercegovini!