Decenijama smo navikli posmatrati politiku kroz jednostavnu podjelu na ljevicu i desnicu. Gotovo svako političko pitanje, od ekonomije do društvenih vrijednosti, svrstavano je u jednu od te dvije grupe. Međutim, posljednjih nekoliko godina, a posebno nakon ratova, genocida i humanitarnih katastrofa u Gazi, Libanu, Siriji, Ukrajini i sličnim kriznim područjima, postalo je očigledno da tradicionalna podjela na ljevicu i desnicu više nije dovoljna da objasni političku stvarnost.
Danas svjedočimo nečemu što je prije samo nekoliko godina djelovalo gotovo nezamislivo. Političke i medijske figure koje se ne slažu gotovo ni oko jednog unutrašnjeg političkog pitanja pronalaze zajednički jezik kada su u pitanju rat, ljudska prava, civilne žrtve, međunarodno pravo i odgovornost političkih elita.
Tako su se, na primjer, konzervativni političari i komentatori poput Thomasa Massieja, Marjorie Taylor Greene, Thomasa Fishbacka, Candace Owens i Tuckera Carlsona našli na istoj strani u raspravama o Američkom imperijalizmu ili Izraleskom kolonijalno-genocidnom ponašanju sa ljudima koje tradicionalno povezujemo sa centrom ili ljevicom, poput Zohrana Mamdanija, Jamesa Talarica, Alexandrije Ocasio-Cortez, jevrejskih senatora iz Vermonta - Becce Balint i Bernieja Sandersa, te Kamale Harris u periodu nakon odlaska iz Bijele kuće, kao i medijskih ličnosti poput sina Joe Bidena - Huntera Bidena, Piersa Morgana, Mehdija Hasana i komentatora Hasana Pikera, Cenka Uygura, Ane Kasparian, i mnogih drugih.
Naravno, među svim ovim ljudima i dalje postoje ogromne političke razlike. Ipak, kada je riječ o osudi masovnog stradanja civila, protivljenju beskrajnim američkim ratovima, kritikama vojne industrije ili zahtjevima za poštivanje međunarodnog prava, granice između ljevice i desnice postaju znatno manje vidljive.
Možda je upravo to najbolja lekcija posljednjih godina, jer politički sukobi više se ne vode samo između ljevice i desnice. Sve češće svjedočimo novim linijama podjele, poput onih između intervencionista i antiintervencionista, između političkog establišmenta i njegovih kritičara, između selektivnog i univerzalnog pristupa ljudskim pravima, između onih koji moć opravdavaju i onih koji je preispituju. Zbog toga je sve više ljudi počelo dovoditi u pitanje ideju da su političke etikete dovoljne za razumijevanje nečijih stavova.
U jednom zajedničkom intervju, američko-armenijska novinarka i komentatorica, Ana Kasparian, i poznata medijska ličnost iz konzervativnih krugova, Candace Owens, govorile su o tome da današnja podjela sve manje liči na klasičnu borbu ljevice i desnice, a sve više na sukob između osnovnih ljudskih principa i političkog oportunizma. Bez obzira na to da li se obični građani slažu s njima u svemu ili ne, njihova poruka otvara važno pitanje, a to je da ako je osoba spremna stati protiv nepravde čak i kada se ona ne tiče direktno nje ili njene zajednice, zar ne bi trebala biti posmatrana kao saveznik u toj konkretnoj borbi?
To nas onda dovodi do još jedne teme o kojoj se rijetko govori, a to je pitanju nesavršenih saveznika.
Saveznici koje nismo očekivali
Savremena politička kultura često od ljudi zahtijeva potpunu ideološku čistoću. Jedna pogrešna izjava iz prošlosti, jedna loša procjena ili podrška pogrešnoj politici često su dovoljni da se osoba trajno odbaci iz javne rasprave. Međutim, historija pokazuje da društvene promjene nikada nisu ostvarivali savršeni ljudi. Naprotiv, gotovo svaki značajan pokret za ljudska prava, jednakost ili mir okupljao je ljude različitih uvjerenja, različitih političkih tradicija i različitih životnih iskustava.
Ako za saveznike prihvatamo samo ljude koji dijele svako naše mišljenje, vrlo brzo ostajemo sami. Ako, međutim, prepoznamo one koji su spremni stati protiv rata, protiv kolektivnog kažnjavanja, protiv diskriminacije, protiv aparthejda, protiv supremacije i protiv kršenja ljudskih prava, bez obzira na njihove druge političke stavove, tada stvaramo mogućnost za šire i snažnije društvene promjene.
Jednako važno je i pitanje promjene stavova. Mnogi ljudi koji kritikuju ratove, imperijalizam ili politike koje proizvode humanitarne katastrofe možda su nekada podržavali upravo takve politike. Njihovo stajanje uz stranu takvih ili sličnih politika je bio direktan odraz neznanja, ne dobijanja dovoljno informacija ili čak straha da ih pokret ne bi prihvatio, jer ne ispunjavaju kritierije savršenog saveznika. Međutim, ako vjerujemo da ljudi mogu učiti, sazrijevati i mijenjati mišljenje, onda moramo ostaviti prostor za priznavanje greške, izvinjenje i djelovanje u skladu sa novostečenim uvjerenjima. Društvo koje ne dopušta ljudima da se promijene zapravo obeshrabruje svaku buduću promjenu.
Najveći problem savremene politike je uvjerenje da će savršeni saveznici jednostavno pasti s neba. Ne mogu, jer jednostavno nikada nisu ni postojali. Stvarne promjene u društvima, ali i u svijetu uvijek su zahtijevale saradnju ljudi koji se oko mnogo toga razlikuju, ali koji su sposobni prepoznati zajednički moralni ljudski cilj. Jer ovo nije novija pojava. Velike društvene i političke krize često stvaraju neočekivana savezništva. Tokom različitih antiratnih, antikolonijalnih i pokreta za građanska prava ljudi su često nalazili zajednički jezik oko jednog temeljnog principa, a to je da postoje vrijednosti važnije od stranačke pripadnosti.
Zato je možda najvažnija politička lekcija koju su nam donijele Gaza i Liban kao i druge ratne zone upravo ta da kada su u pitanju ljudski život, dostojanstvo i osnovna prava, političke etikete postaju manje važne od spremnosti da se stane na stranu čovječnosti. Prihvatanje saveznika u jednoj borbi ne znači prihvatanje svih njihovih stavova. Ono samo znači prepoznavanje zajedničkog cilja u trenutku kada je saradnja potrebnija od međusobnog ideološkog odmjeravanja. Činjenica je da moramo shvatiti da u vremenu rastućih podjela, sposobnost pronalaženja zajedničkog jezika među različitim grupama je najvažniji politički čin koji možemo ostaviti sljedećim generacijama.