Zuhra Čaušević nije nam pisala zbog sebe. Pisala je zbog svog komšije Ibre Hrustanovića, koji živi sam u Bihaću.
Ibro je demobilisani borac, porijeklom iz Sokoca. Kako nam kaže, nikada nije bio čovjek koji traži ili očekuje pomoć od drugih. Uvijek se, koliko je mogao, oslanjao na vlastiti rad.
Teška su vremena. Živim od dnevnica, kada me neko pozove da radim dan ili dva. Nekad posla ima, a nekad nema. Nekad i ne mogu raditi jer me bole i kičma i noge. Jutros sam bio u klinici, moram izvaditi neke nalaze. Ima dobrih ljudi koji pomognu, ali ne mogu ni oni uvijek pomoći. Astmatičar sam, ali borim se da imam šta jesti. Treba platiti režije, struju i sve ostalo, priča Ibro za emisiju "Ispuni mi želju".
Ibro nije čovjek od mnogo riječi. Svoje brige rijetko izgovara naglas, ali se u njegovom pogledu jasno vide godine borbe, neizvjesnosti i života u kojem se svaki novi dan dočekuje s nadom da će biti barem malo lakši.