Moja majka bila je pasionirani slušalac radija. Posebno je voljela kontakt-emisije i gotovo redovno se javljala uživo u program, komentarišući najrazličitije teme koje su predlagali urednici i voditelji - piše Odgovor.ba
U jednoj takvoj emisiji, nakon što je iznijela svoje mišljenje, vjerovatno o problemima penzionera, obratila se voditeljici i rekla da ima i jednu muzičku želju.
Bilo je to nekoliko godina nakon rata, a majka je poželjela čuti pjesmu „Branioci Sarajeva“ Nazifa Gljive.
Voditeljica se našla u nezavidnoj situaciji. Po instrukcijama rukovodstva morala je odbiti njen zahtjev, ali tako da pravi razlog ne kaže otvoreno. Sve je zamotala u priču o navodnim tehničkim problemima i, kao alternativu, ponudila neku pjesmu Zdravka Čolića.
Majka, naravno, nije pristala i razočarana je završila razgovor.
Godinama je prepričavala tu dogodovštinu i nikada nije mogla razumjeti zašto je pjesma koja slavi heroje, branioce opkoljenog Sarajeva i koja nikoga ni u jednom stihu ne vrijeđa, bila praktično zabranjena.
„Branioci Sarajeva“ u bunkeru.
Dvadeset pet godina kasnije, u julu 2024. godine, muzička urednica BH Radija 1 Enisa Hajdarević Šojko smijenjena je s te funkcije zato što je u emisiji „Narodna“ emitovala pjesmu „Branioci Sarajeva“.
Smijenio ju je direktor BH Radija 1 Dejan Kerleta, koji je u pisanom obrazloženju naveo da je emitovanje Gljivine pjesme navodno ,izazvalo negodovanje velikog broja građana i dobilo izuzetno negativne reakcije u medijima.
Kolegij je potom zaključio da emitovanje te muzičke numere predstavlja „lični propust urednice“, jer se, kako su naveli, nije vodilo računa o mogućim posljedicama i reakcijama javnosti. U obrazloženju se dalje ističe da je sve sadržaje u programu potrebno prilagoditi društveno-političkom kontekstu kako nijedan emitovani sadržaj ne bi izazvao uznemirujuće reakcije kod stanovnika u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, uz podsjećanje da je misija BHR1 da bude integrativni medij koji isključivo spaja, a ne razdvaja.
To je vjerovatno jedan od najtužnijih i najciničnijih događaja u poslijeratnoj historiji Javnog – ili, bolje rečeno, jadnog – servisa Bosne i Hercegovine.
Niko nije ustao u odbranu nepravedno kažnjene urednice Enise Hajdarević Šojko. Još je poraznije što gotovo niko nije našao za shodno da stane u odbranu istine, dostojanstva i časti branilaca Bosne i Hercegovine.
Ali u bunkeru nisu završili samo „Branioci Sarajeva“.
Cijeli svijet i pola Japana
Po diktatu raznih Kerleta, Pejki i drugih poluanonimnih sljedbenika destruktivnih nacionalističkih politika, gotovo kompletna ratna muzička produkcija veličanstvenih pjesama vrhunskih bosanskohercegovačkih autora – od Kemala Montena, Dine Merlina, Zlatana Fazlića Fazle, Halida Bešlića do Nazifa Gljive – godinama je gurnuta u medijski bunker. Objašnjenje je uvijek bilo isto, jednako bizarno: njihovo emitovanje navodno izaziva „uznemirenje dijela slušalaca i javnosti“.
Treba li uopće podsjećati da u tim pjesmama – od „Poljupca sa okusom bakinih kolača“, „Da ti roknu samo dvije“, „Vojnika sreće“, „Heroja koji su neka nova raja“, „Heroja Mostara“, „Šest ljiljana vezenih u zlatu“ i brojnih drugih – nema nijednog stiha koji ne govori o ljubavi, ponosu, herojstvu, dostojanstvu, slobodi i pobjedi dobra nad zlom?
Potiskivanje patriotskog ratnog muzičkog opusa dogodilo se gotovo istovremeno kada je zastava s ljiljanima zamijenjena neutralnom, „proevropskom“ plavo-žutom zastavom, a himna Bosne i Hercegovine ostala bez riječi, jer „Jedna si jedina“, uz pokroviteljstvo takozvane međunarodne zajednice, nije bila prihvatljiva sljedbenicima udruženih zločinačkih poduhvata.
Danas, kada „ljiljani cvjetaju i heroji pjevaju“, kada cijeli svijet i „pola Japana“, kako kaže Nazif Gljiva, pjeva o ljiljanima, Bosna i Hercegovina – i ona u domovini i ona rasuta širom svijeta – polako se oslobađa kompleksa i nametnutih pseudoimperativa prema kojima su Bošnjaci politički prihvatljivi samo ako se odreknu vlastitog identiteta i utope u bezlični imaginarij bez boje, mirisa i okusa.
Ovo je više od fudbala. Ovo je velika pobjeda. Ovo je povratak naših simbola, rekao je književnik Faruk Šehić.
Ljubavne pjesme
Ljiljan nije tek cvijet. On simbolizira ljepotu i ranjivost, a pjesma o patnji i nadi duboko pogađa slušaoce. Tako nastaje kulturna veza koju svi razumiju, piše berlinski Die Tageszeitung.
Autor teksta, iskusni njemački novinar Erich Rathfelder, decenijama prati prilike u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Prije tri godine objavio je opširan nekrolog povodom smrti Dževada Karahasana, kojeg je poznavao još od 1993. godine.
Upravo je Karahasan, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca, svoju tezu o trajnosti i neuništivosti Bosne i Hercegovine temeljio na uvjerenju da je „Bosna i Hercegovina dijete kulture“ te da je od 1992. do 1995. nisu uspjele uništiti pobješnjele vojske, kao što je ni decenijama nakon rata nije uspjela uništiti takozvana međunarodna zajednica.
A ta „kulturna veza“, o kojoj piše Die Tageszeitung, zapravo je ljubav. Jer bosanske ratne pjesme i bosanske navijačke pjesme prije svega su – ljubavne pjesme.
Možda upravo zato danas cijeli svijet, s neskrivenim divljenjem, iskrenim emocijama i velikim poštovanjem, sluša i gleda „hor ljiljana“ na grandioznim stadionima u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.
Ili, kako je to rekao legendarni britanski novinar Ed Vulliamy: Došlo je vrijeme ne da plačemo, nego da kličemo od ponosa i radosti. Došlo je vrijeme da svi širom planete tačno znaju ko smo.