Na današnji dan 1992. godine, na brdu Osmača kod Bosanske Otoke, svoj mladi život u temelje domovine ugradio je Nevzet Nanić, poznatiji kao Crni – osnivač jedinice "Gazije" i brat legendarnog komandanta Izeta Nanića.
Nevzetov životni put započeo je 8. maja 1968. godine u Bužimu. Nakon osnovnog obrazovanja u rodnom mjestu i završene Mašinske škole u Bosanskoj Krupi, put ga je odveo u Split, gdje je upisao Fakultet brodostrojarstva. Ipak, mirne studentske dane i perspektivnu budućnost prekinulo je izbijanje rata.
Kao pripadnik Patriotske lige i komandir voda u okviru PDV-a, Nevzet nije čekao da rat dođe na njegov prag. Iako je početak agresije dočekao pri završetku studija u Hrvatskoj, srce ga je vuklo tamo gdje je bilo najteže. Odmah se priključio vojnim jedinicama, stječući ratno iskustvo na ratištima oko Bugojna i Livna. Međutim, zov rodnog kraja bio je jači pa je sredinom juna 1992. godine formirao jedinicu "Gazije" i krenuo prema Bužimu, odlučan da stane u odbranu svoje Krajine.
Oni koji su ga poznavali, poput njegovog školskog prijatelja Nihada Varcara, pamte ga kao čovjeka nevjerovatne energije i izuzetne hrabrosti. Od mladalačkih dana provedenih u karate-klubu, preko zajedničkih nestašluka i putovanja na relaciji Bosanska Krupa – Bužim, Nevzet se izdvajao svojom upornošću i odlučnošću.
Kod njega nije postojalo da nešto ne može, prisjeća se Varcar, naglašavajući da je Nevzet uvijek birao najteže izazove, one pred kojima bi drugi uzmicali. Ta neustrašivost, koja ga je činila prirodnim vođom, u ratnom vihoru postala je njegova najveća vrlina, ali i kobna odrednica na brdu Osmača.
Kobnog 30. juna 1992. godine, po naređenju brata Izeta, Nevzet je sa svojim "Gazijama" krenuo u rejon Ivanjskog puta. Zadatak je bio zaustaviti snažnu tenkovsko-pješadijsku ofanzivu neprijatelja. U bliskim i žestokim borbama "Gazije" su, zajedno s Otočkim bataljonom, uspjele nanijeti ozbiljne gubitke agresoru i zaustaviti prodor oklopnih jedinica.
U samoj završnici ove uspješne akcije, dok je hrabro stajao pred svojim borcima, Nevzet je položio život za slobodu. Njegova pogibija nije zaustavila "Gazije". Naprotiv, jedinica koju je utemeljio izrasla je u jednu od najelitnijih formacija 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, pronoseći duh svog prvog komandira kroz sve kasnije pobjede.
Nevzet Nanić posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjem, značkom "Zlatni ljiljan". Danas on i njegov brat Izet počivaju jedan pored drugog u Nanića dolini, na šehidskom turbetu u Bužimu, simbolično čuvajući vječnu stražu nad Krajinom.
Svake godine članovi Udruženja 'Nanićevi Bužimljani' i porodica Nanić obilaze mjesto njegove pogibije na Osmači, podsjećajući na žrtvu čovjeka koji je iza sebe ostavio suprugu Mirzu i sina Emira.
Zanimljivo je, ali i bolno historijsko podudaranje da je tačno godinu dana nakon Nevzetove pogibije, 30. juna 1993. godine, u borbama za deblokadu Mostara poginuo još jedan heroj odbrambeno-oslobodilačkog rata – Midhat Hujdur Hujka. Dva grada, dvije sudbine i isti datum svjedoče o cijeni slobode koju danas živimo.
Nevzet Nanić Crni ostaje upamćen ne samo kao komandir već i kao simbol neustrašivosti koja nije poznavala uzmak.Kobnog 30. juna 1992. godine,