Pravo je gospodina Bećirovića da djeluje u ovom pravcu, ali je isto tako njegova obaveza da misli o posljedicama onoga što radi“, kazao je u januaru ove godine Željko Komšić, komentirajući inicijativu svog kolege u Predsjedništvu BiH Denisa Bećirovića da se u Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika BiH „vrate strani članovi“ i ukine konsenzus u odlučivanju.
Kao i svaka Bećirovićeva inicijativa, i ova na prvi pogled zvuči odlično. Ko normalan može biti protiv toga da mi i strani članovi imamo većinu u Komisiji i samostalno donosimo odluke, bez mogućnosti da kadrovi iz Republike Srpske i HDZ-a blokiraju procese?
Nadalje, odluka Predsjedništva sa sjednice održane prije tri dana zakonita je. Poslovnik o radu Predsjedništva u članu 36 nedvosmisleno propisuje da, ukoliko ne postoji konsenzus, dva člana Predsjedništva mogu samostalno imenovati članove Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, kao što imenuju i predsjedavajućeg Vijeća ministara. Stoga ne stoji argument Željke Cvijanović da je za ovu odluku bio potreban konsenzus. Poslovnik jasno propisuje da nije, pište odgovor.ba.
U čemu je onda problem ako nam trenutni odnos snaga u Predsjedništvu i Komisiji odgovara i ako je pritom sve urađeno u skladu s Poslovnikom? Ko bi mogao biti protiv toga?
Problem je u tome što sve izgleda dobro dok je Komšić u Predsjedništvu, odnosno dok postoje dva probosanska člana Predsjedništva. Bez Komšića situacija se može okrenuti protiv nas i dovesti do posljedica kojih mnogi Bećirovićevi simpatizeri nisu svjesni.
Takvu situaciju već smo imali u mandatu 2014–2018, kada Komšić nije bio član Predsjedništva. Tada su srpska i hrvatska nacionalna politika imale većinu u toj instituciji.
Dragan Čović i Mladen Ivanić mogli su, kao i danas, na osnovu Poslovnika samostalno imenovati sve članove Komisije, bez obzira na stav trećeg člana Predsjedništva, Bakira Izetbegovića. Njihovi kadrovi u Komisiji mogli su potom prostom većinom donositi odluke kakve god žele.
Kako bi spriječio scenario u kojem bi srpsko-hrvatska većina u Komisiji mogla nesmetano donositi odluke, Bakir Izetbegović je 2016. godine zatražio uvođenje prava veta za svakog člana Komisije. U tadašnjim okolnostima to je bio jedini način da se spriječi potpuna kontrola Republike Srpske i HDZ-a nad Komisijom.
Ukoliko nakon narednih izbora Darjana Filipović (HDZ) uđe u Predsjedništvo, a Slaven Kovačević izgubi, mogla bi se ponoviti ista situacija. Prema važećem Poslovniku, Filipović i Željka Cvijanović, ili eventualni kandidat SDS-a, mogli bi preglasati bošnjačkog člana Predsjedništva, bez obzira na to da li tu funkciju obavljao Denis Bećirović ili neko drugi.
U takvom odnosu snaga srpsko-hrvatska većina u Predsjedništvu mogla bi samostalno razriješiti sadašnje i imenovati nove članove Komisije koji bi joj politički odgovarali. Budući da je ukinuto pravo veta, Komisija bi mogla donositi odluke bez mogućnosti blokade od strane člana kojeg imenuje bošnjački član Predsjedništva. Drugim riječima, mogao bi nam se ponoviti scenario iz mandata 2014–2018, ali bez mehanizma zaštite koji je tada postojao.
Neko će s pravom upitati: gdje su u svemu tome strani članovi Komisije? Zar Aneks 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma ne predviđa njihovo prisustvo? Zar ih Bakir Izetbegović 2016. godine nije mogao sačuvati?
Prema članu 2 Aneksa 8, direktor UNESCO-a imenovao je dva strana eksperta u Komisiju na mandat od pet godina. Istovremeno, Federacija Bosne i Hercegovine imenovala je dva domaća člana, a Republika Srpska jednog, na mandat od tri godine.
Aneks 8 dalje propisuje da pet godina nakon početka primjene Dejtonskog sporazuma odgovornost za rad Komisije prelazi s entiteta na institucije Bosne i Hercegovine. Također je precizirano da nakon isteka tog perioda Predsjedništvo BiH imenuje sve članove Komisije.
To znači da nakon 2001. godine direktor UNESCO-a više ne imenuje strane eksperte, što predstavlja ključnu razliku između Komisije i Ustavnog suda BiH, gdje strane sudije i dalje imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, podsjeća u tekstu odgovor.ba, a prenosi istraga.ba.
U odluci Predsjedništva BiH iz 2001. godine, kojom je izvršen prijenos nadležnosti, navedeno je da Predsjedništvo imenuje pet članova Komisije bez javnog konkursa. Nigdje se ne precizira da dva člana moraju biti stranci niti da ih predlaže UNESCO.
Ipak, krajem 2001. godine Predsjedništvo je, slijedeći dotadašnju praksu, imenovalo dvoje stranih eksperata – Tinu Wik i Andrása Riedlmayera. To je bilo moguće zahvaljujući tadašnjoj probosanskoj većini u Predsjedništvu, koju su činili Beriz Belkić i Jozo Križanović.
Nekoliko mjeseci kasnije Riedlmayera je zamijenila Zeynep Ahunbay, koja će u Komisiji ostati sve do 2016. godine.
Nakon toga u Predsjedništvo dolaze Mirko Šarović i Dragan Čović, ali se nisu odlučili na uklanjanje stranih članova. Razlog je bio snažan angažman međunarodne zajednice i visokog predstavnika Paddyja Ashdowna.
Godine 2006. Željko Komšić ulazi u Predsjedništvo zajedno s Harisom Silajdžićem, pa Predsjedništvo 2008. godine bez problema imenuje Martina Cherryja za stranog člana Komisije umjesto Tine Wik.
Od 2006. do 2014. godine Nebojša Radmanović nije mogao ukloniti strane članove jer je u Predsjedništvu postojala probosanska većina.
Sve se mijenja 2014. godine, odlaskom Komšića iz Predsjedništva.
Pobjedom Dragana Čovića i Mladena Ivanića, HDZ i predstavnici Republike Srpske prvi put nakon dužeg perioda stječu većinu u Predsjedništvu, dok Bakir Izetbegović ostaje u manjini.
To je bio period izražene pasivnosti OHR-a i visokog predstavnika Valentina Inzka, dok je Evropska unija bila protiv korištenja bonskih ovlasti.
U takvim okolnostima Izetbegović nije mogao sam produžiti mandate Martinu Cherryju i Zeynep Ahunbay niti imenovati nove strane članove. Također nije mogao spriječiti Čovića i Ivanića da ih razriješe.
Dodatni problem predstavljao je član 36 Poslovnika Predsjedništva, usvojen 2013. godine, koji omogućava dvojici članova Predsjedništva da, ukoliko nema konsenzusa, samostalno imenuju članove Komisije. Dok su u Predsjedništvu sjedili Izetbegović i Komšić, to pravilo odgovaralo je probosanskoj strani. Nakon 2014. godine ono se okrenulo protiv nje.
Kritičari danas zamjeraju Izetbegoviću što je pristao na uklanjanje stranaca. Međutim, zanemaruju činjenicu da po važećem Poslovniku nije imao mehanizam kojim bi takvu odluku mogao spriječiti.
Ključno pitanje jeste: šta ako Slaven Kovačević izgubi izbore, a SNSD i HDZ ponovo steknu većinu u Predsjedništvu?
U tom slučaju Denis Bećirović mogao bi se naći u poziciji u kojoj više ne bi mogao spriječiti Darjanu Filipović i člana Predsjedništva iz Republike Srpske da razriješe postojeće i imenuju nove članove Komisije, uključujući i strane članove.
Takav scenario nije nemoguć. Naprotiv, sasvim je realan.
Bilo bi idealno kada bi probosanska većina u Predsjedništvu bila trajno zagarantovana ili kada bi međunarodna zajednica imala utjecaj kakav je imala u vrijeme Paddyja Ashdowna. Međutim, politička realnost je drugačija.
„Pravo je gospodina Bećirovića da djeluje u ovom pravcu, ali je isto tako njegova obaveza da misli o posljedicama onoga što radi“, poručio je Komšić svom kolegi u Predsjedništvu.
Prema autorovom viđenju, Bećirović je zanemario mogućnost da se politički odnosi nakon izbora promijene i da odluka koja danas djeluje korisno već sutra može proizvesti neželjene posljedice. Upravo zbog toga rasprava o sastavu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH ne može se voditi samo iz perspektive trenutnog odnosa snaga, već i kroz prizmu mogućih budućih političkih okolnosti.