Amela Rahmanović je na svom Facebook profilu podijelila priču iz tešanjske bolnice gdje je preksinoć provela od 19:30 do 23 sata. Kako je navela, njen doktor je primio, uradio nalaze, uključio terapiju i učinio sve što je bilo u njegovoj moći.

 

„Dok se liječim, uvijek osjećam da nisam samo broj na papiru. Medicinske sestre i tehničari me već poznaju i prema meni se odnose ljudski, prijateljski, s osmijehom koji često znači više od bilo kojeg lijeka.

 

Zbog velike gužve čekala sam nešto duže da mi uključe infuziju. Ali kada pogledate oko sebe, shvatite zašto.

 

Ne smijem zaboraviti ni portira, koji trči "treba li lift, kolica, nosila" bez povišenog tona, onako ljudski.“

Amela je kazala kako su pacijenti dolazili jedna za drugim, hitni slučajevi nisu prestajali, ljudi iscrpljeni, u bolovima, zabrinuta pratnja.

 

„A s druge strane doktori i medicinske sestre koji trče s jednog pacijenta na drugog, pokušavajući svakome pružiti pomoć što prije i što bolje.

 

Doktorica koju povremeno sretnem zastala je i pitala me dokle sam stigla s liječenjem. Ispričala sam joj šta su mi rekli u Sarajevu, a ona me pogledala i rekla: 'Amela, bori se za sebe.' Nekad nekoliko iskrenih riječi znači više nego što možemo zamisliti.“

S druge strane ulazi žena koja održava čistoću s riječima "nemaš pojma, koliko naroda dovi za tebe, a da ih i ne znaš", dodaje Amela i nastavlja:

 

„Kada je sestra konačno došla da mi uključi terapiju, prvo što je rekla bilo je: 'Izvini, Amela, što si čekala.' Samo sam se nasmijala i odgovorila: 'Draga ženo, nisi sjedila i pila kafu. Radila si.' Pogledala me i kroz osmijeh rekla: 'Šuti... dobro je da si ti.'

 

I baš tada sam pomislila... Koliko često zaboravimo da su i oni ljudi. Od krvi i mesa. Umorni, neispavani, pod pritiskom, a ipak daju sve od sebe da nekome olakšaju bol ili čak spase život.

 

Zašto tako lako planemo? Zašto prigovaramo kada svojim očima vidimo da neko ne sjedi besposlen, nego se bori da stigne do svakog pacijenta? A bilo je i sinoć domunđavanja, ružnih pogleda

 

Naravno da svugdje postoje izuzeci, ali sinoć sam još jednom vidjela koliko ima zdravstvenih radnika koji svoj posao rade srcem. I mislim da takve ljude treba pohvaliti jednako glasno kao što znamo kritikovati kada nešto nije kako treba.

 

Jedno iskreno "hvala" nekad vrijedi više nego što mislimo.“