Dok se u javnosti uporno ponavlja narativ o zaslugama aktuelnih političkih aktera za usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a, stvarna hronologija događaja i diplomatskih napora svjesno se gura pod tepih.
Povod za reakcije javnosti i analitičara jesu tvrdnje predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, koji je još 2024. godine, nakon povratka iz New Yorka, na konferenciji za medije izjavio: “Aktivnosti u vezi s ovom rezolucijom pokrenuo sam na početku mandata, a intenzivirao prije 12 mjeseci.“
Ova tvrdnja, koju Bećirović i njegove političke pristalice i danas uporno ponavljaju, direktno se sudara sa nezaobilaznim činjenicama koje dokazuju da historija ove Rezolucije nije počela s njegovim mandatom.
Temelji postavljeni godinama ranije
Kada je Bećirović krajem 2022. godine stupio na dužnost, iza procesa kreiranja Rezolucije već su stajale godine mukotrpnog rada na izradi teksta, obimnim međunarodnim konsultacijama i diplomatskom lobiranju. Temelji ovog historijskog dokumenta postavljeni su mnogo prije njegovog dolaska u zgradu Predsjedništva BiH.
O tome jasno svjedoče i zvanični arhivi, ali i bjesomučni napadi kojima su bivša ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković i njen tim bili izloženi od strane srbijanskih medija i Milorada Dodika godinama prije nego što je Bećirović uopće preuzeo mandat. U javnosti je tada bilo jasno dokumentovano da su još dvije godine prije Bećirovićevog dolaska pripremljeni inicijalni tekst i zvanično pokrenuta procedura za usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici.
Iz dostupnih podataka proizlazi jasna činjenica: aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH nije pokrenuo ovaj proces, već ga je preuzeo u njegovoj završnoj fazi, nakon gotovo tri godine intenzivnog institucionalnog rada.
Rad bez političke promocije
Prema riječima bivše ministrice vanjskih poslova Bisere Turković, mandat za pokretanje aktivnosti na Rezoluciji ona je dobila od tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Ministarstvo vanjskih poslova je s timom stručnjaka godinama radilo na pripremi teksta i lobiranju širom svijeta za njeno usvajanje, ali se taj rad, za razliku od današnje prakse, nije svakodnevno pretvarao u političku promociju.
Da je riječ o kontinuitetu, a ne o "novom projektu", dokazuje i uporedna analiza dokumenata. Dovoljno je staviti inicijalni tekst rezolucije iz mandata ministrice Turković iz 2022. godine pored konačnog teksta koji je Generalna skupština UN-a usvojila 23. maja 2024. godine. Suštinske odredbe dokumenata su potpuno identične. Završna verzija je, u skladu s diplomatskom praksom, dopunjena dodatnim elementima i crnogorskim amandmanima, ali njena srž nije mijenjana.
Moralni autoritet Majki Srebrenice
U cijeloj priči o diplomatskim zaslugama, najvažnije je naglasiti ulogu onih koji su istinski nosioci ovog procesa.
Porodice žrtava i Majke Srebrenice su te koje su godinama neumorno, dostojanstveno i bez prestanka tražile usvajanje ove rezolucije, lobirajući na adresama svjetskih moćnika. Bez njihove nadljudske upornosti i ogromnog moralnog autoriteta, usvajanje Rezolucije u Ujedinjenim nacijama ne bi bilo moguće.
Prisvajanje tuđeg rada, politički marketing i brisanje hronologije događaja ne doprinose ni historijskoj istini, a najmanje dostojanstvu srebreničkih žrtava. Istina o genocidu u Srebrenici mora ostati zaštićena od svakog pokušaja revizionizma, kako onog koji dolazi od negatora genocida, tako i onog koji dolazi iznutra, vođenog pukim političkim marketingom i borbom za jeftine poene.
Istina o tome kako je nastala Rezolucija kojom je svijet odao počast žrtvama mora ostati čista i neupitna.