Bajram je jedan od najradosnijih blagdana koji punog srca obilježavamo s ljudima koje volimo.
Hayat TV u svom specijaliziranom cjelodnevnom programu, kao i svaki put, uz birane goste, muziku i sadržaje, prezentira, čuva i slavi našu tradiciju, kulturu i običaje, a dio ukupnog programa bit će emitiran direktno iz našeg studija uz Harunu Švrakić i Adnana Rondića.
Bajram je vrijeme posebnih emocija, a pjesma je u Bosni uvijek bila najbolji način da ih pokažemo.
Jutrošnji bajramski program počeli smo prekrasnom sevdalinkom Nedžada Salkovića „Nek mirišu avlije“, koju je izveo Memnun Muzaferija.
Husein ef. Smajić: Kurban je naš čin zahvalnosti Allahu
Posebno drag gost ovog bajramskog jutra i prvi gost u jutarnjem orogramu, jeste dr. Husein efendija Smajić. Vrijeme je Kurban-bajrama, odnosno hadžijskog bajrama, koji predstavlja posebnu radost za sve one koji se, zahvaljujući Gospodarevoj milosti, danas nalaze pred Kabom. Sa našim gostom razgovarat ćemo o važnosti hadža, zašto je propisan i koja je njegova ključna karakteristika efendija Smajiću:
„Kako ste i sami maloprije naveli, dva mjeseca i deset dana nakon Ramazanskog bajrama nastupa ono što u u našem bosanskom govoru nazivamo hadžijski bajram. Bajram je blagdan kada muslimani širom svijeta obavljaju jednu od islamskih dužnosti. Islam se temelji na pet stubova, odnosno pet islamskih dužnosti koje su farz svakom punoljetnom, fizički i psihički sposobnom muslimanu i muslimanki, i koje treba obavljati tokom cijelog života.
Prije svega, to je vjerovanje u Allaha, dž. š., i Muhammeda kao Njegovog poslanika, zatim obavljanje pet dnevnih namaza, davanje zekata onima koji su u mogućnosti, post mjeseca ramazana, te odlazak na hadž jednom u životu, ukoliko to dozvoljavaju materijalne prilike, zdravstveno stanje i porodične obaveze, odnosno ako je osoba u stanju podnijeti put i ostaviti porodicu u stabilnim uvjetima života“, podsjeća efendija Smajić i dodaje:
„Nekada je hadž trajao i po pola godine, dok danas traje otprilike tri sedmice a i kraće. Hadž je propisan druge godine po Hidžri. Obavezan je onima koji su u fizičkoj i materijalnoj mogućnosti da ga obave, odnosno da mogu podnijeti troškove puta, ostaviti porodicu u sigurnim uvjetima života i biti zdravstveno sposobni za taj put.
Primjećujem da neki ljudi, iako imaju mogućnosti da obave hadž u mlađim godinama, to odgađaju, što nije ispravno. Hadž ne treba odgađati. Naprotiv, treba ga obaviti čim se steknu uvjeti, jer ne znamo šta nosi sutrašnjica. Kur’anski princip nas obavezuje da hadž obavimo jednom u životu kada za to postoje mogućnosti, bez odgađanja.
Danas su, hvala Bogu, materijalne okolnosti znatno povoljnije, a i sama organizacija hadža zahtijeva mnogo manje napora nego nekada. U takvim okolnostima možemo organizirati hadž, obradovati sebe, svoju porodicu i prijatelje, i ispuniti ovu značajnu vjersku dužnost“, naglašava efendija Smajić.
Pojašnjavajući posebnu karakteristiku Kurban-bajrama, koja podrazumijeva prinošenje žrtve – klanje kurbana, efendija Smajić ističe:
„Što se tiče kurbana, jasno je rečeno: Allah vam je dao mnogobrojne blagodati – zdravlje, lijep život, porodicu. Najveća blagodat jeste to što ste u islamu i što izvršavate njegove propise. Kao zahvalu za sve te blagodati, naređeno je: klanjaj bajram-namaz i prinesi kurban.
Sama riječ ‘kurban’ vodi porijeklo iz arapskog jezika i znači približavanje Allahu, odnosno čin pokornosti. Kurbansko prinošenje žrtve predstavlja praksu koja potječe iz vremena poslanika Ibrahima, a. s. U islamskom učenju kurban se smatra sunnetom koji je on ostavio u naslijeđe.
Prema predaji, Ibrahim, a. s., usnio je da treba žrtvovati svoga sina Ismaila, a. s. Kao Božiji poslanik bio je spreman izvršiti tu naredbu. Obavijestio je sina, koji je, pokazujući strpljenje i pokornost, prihvatio izvršenje Božije volje. U trenutku izvršenja naredbe, Allah je poslao meleka Džibrila s ovnom kao zamjenom, i od tada se prinosi kurban kao simbol zahvalnosti za sve blagodati koje nam je Allah darovao“, podsjeća efendija Smajić.
Abdulhak Hadžimejlić: Kaligrafija uči čovjeka strpljenju i ljepoti
U okviru bajramskog jutarnjeg programa gostovao je mladi i talentovani kaligraf Abdulhak Hadžimejlić, koji se ubraja među najveće talente iz oblasti kaligrafije, ne samo u Bosni i Hercegovini već i mnogo šire.
Na samom početku razgovora predstavio je jedno od svojih djela – kaligrafski ispis koji svjedoči o veličini Uzvišenog Gospodara i stalnom podsjećanju na Njega.
U nastavku razgovora govorio je o ljepoti i značaju usvajanja lijepih vrijednosti, ističući kako čovjek prirodno teži onome što je lijepo.
„Allah je lijep i voli ljepotu. Mi, kao ljudi, volimo lijepo i zaista trebamo nastojati živjeti dostojanstveno, bez obzira na materijalno stanje. Čovjek nije ograničen svojim imetkom da bi mu bilo lijepo u kući.“
Ovim riječima naglasio je važnost podsjećanja na ljepotu koja nas okružuje, ukazujući na to da ljepota nije usko vezana za materijalno stanje, nego prvenstveno za unutrašnji osjećaj i stanje čovjeka.
O tome da li je kaligrafija dostupna svima, Abdulhak naglašava:
„Što se tiče kaligrafije generalno, ona je dostupna svima. Postoje različiti načini da čovjek ima podsjetnik. Svako bi trebao imati levhu u kući kao podsjetnik.“
Istakao je i da se estetika treba spojiti s mudrošću Allahove riječi, koja se, između ostalog, može iskazati upravo kroz kaligrafiju.
Na pitanje ima li kaligrafija veze s karakterom, odgovorio je:
„Naravno. Da biste ovako nešto ispisali, morate biti strpljivi. Kada radite, posebno dok učite, shvatite da ne postoji druga brzina osim polahke, jer se ništa ne može brzo ispisati. Tako čovjek može povezati svoj karakter sa samim načinom i brzinom pisanja.“
Također, oni koji naručuju kaligrafska djela najčešće biraju stil koji im najviše odgovara, a postoji čak 35 različitih stilova kaligrafije.
Jedan od najpoznatijih je sulus – kaligrafsko pismo prepoznatljivo po krivim linijama i jasno oblikovanim harfovima. Oblici u koje se smještaju harfovi najčešće su proizvoljni. Ovo pismo smatra se klasičnim pismom islamske kaligrafije i nalazi se u najširoj upotrebi. Sulus je najbliži bosanskom identitetu i veoma je zahtjevan za učenje, ali se njegovim usavršavanjem lakše savladavaju i svi ostali stilovi.
Husić: Odlazak na hadž nekada je izgledao znatno drugačije nego danas
Profesor Aladin Husić naglašava da je odlazak na hadž nekada bio izuzetno naporan, posebno zbog činjenice da je put trajao i do godinu dana. Ovdje treba naglasiti i važnost vode kao jednog od najbitnijih resursa kojim je naša zemlja jako bogata.
„Prije svega, treba imati u vidu činjenicu da je to nekada bio put koji je trajao gotovo godinu dana, dok danas traje svega tri sedmice. To je bilo izuzetno naporno i dugo putovanje, kao što je hadž zahtjevan i danas. Međutim, danas na hadž češće odlaze mlađi ljudi, dok su u prošlosti uglavnom putovali stariji. Provesti godinu dana na veoma teškom i zahtjevnom putu, prolazeći kroz različite klimatske uvjete, bilo je izuzetno izazovno. Ljudi iz naših krajeva morali su se prilagođavati pustinjskim uslovima, koji su potpuno drugačiji od naše klime.“
„Ono što je na ovim prostorima veliko bogatstvo jeste voda, a upravo je voda predstavljala veliki problem za naše hadžije. Putovanje je bilo podijeljeno u dvije faze: šest mjeseci odlaska i šest mjeseci povratka. Naravno, put nije trajao neprekidno svih šest mjeseci, jer su hadžije usput pravile pauze i odmarale.“
Na pitanje kakve još običaje bilježimo na prijašnjim odlascima dr. Husić ističe još jednu zanimljivost prijašnjih putovanja:
„Sve hadžije iz dijelova Bosne i Hercegovine okupljale su se u Sarajevu, odakle su kolektivno ispraćane na put sa dvije lokacije. Jedna je bila Hadžijska džamija, a druga Alipašina džamija. Hadžije koje su putovale prema istoku polazile su ispred Hadžijske džamije, dok su one koje su išle prema jugu, preko Dubrovnika, ispraćane ispred Alipašine džamije. Ispraćaji su se uvijek organizirali nakon sabah-namaza.“
Ukoliko bi se govorilo o tome odakle se iz naše zemlje najviše odlazilo na hadž, možemo primijetiti interesantnu činjenicu da je odlazak bio široko rasprostranjen iz svih krajeva Bosne i Hecregovine.
„Ako govorimo o apsolutnim brojkama, onda je to svakako Sarajevo, ali hadžije su odlazile iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Međutim, ako posmatramo procentualni odnos u odnosu na broj stanovnika, situacija je nešto drugačija. Brojčano prednjači Sarajevo jer je najveći grad i ekonomski najrazvijeniji centar. Ipak, ako uporedimo Sarajevo i Livno s početka 17. stoljeća, vidimo da je procentualno broj hadžija bio gotovo isti. Evidentirani su odlasci na hadž iz svih krajeva — Mostara, Foče, Zenice, Tuzle, Visokog i drugih gradova.“
Hodžić: Bosanske ilahije i kaside su autentičan bosanski proizvod kulture i tradicije
O važnosti ilahija i kasida kao jednog od najznačajnijih segmenata očuvanja autohtone bosanske kulture i umjetnosti, profesor Hodžić naglašava da su one imale snažnu ulogu u zaštiti i očuvanju identiteta našeg naroda.
„Ilahije i kaside koje su nastajale tokom 80-ih i 90-ih godina učestvovale su u izgradnji bosanskog državnog identiteta, ali i u širenju islamske vjerske misli.“
Treba naglasiti i činjenicu da su se okolnosti i društvene prilike mijenjale kroz vrijeme, od 1970-ih godina pa sve do danas, zbog čega možemo primijetiti značajne promjene u pristupu interpretaciji ilahija i kasida. Bilo je perioda kada su ilahije i kaside bile zabranjivane usljed različitih političkih okolnosti i društvenih prilika. Ipak, narod nikada nije odustao od okupljanja kroz ovakve manifestacije, niti su prepreke uspjele ugasiti njihovu važnost i prisutnost.
„U početku je sve bilo dosta suptilno, a za to su postojali jasni razlozi — to su bila vremena represije i zabrana, period kada tekije nisu radile. Već 1990. godine vidjelo se kolika je snaga takvih okupljanja i koliko su ona utjecala na naše društvo. U to vrijeme čak ni političke stranke nisu bile organizovane.“
Vjerski identitet, kao jedna od ključnih karakteristika bošnjačkog naroda, nikada nije bio ozbiljno uzdrman uprkos političkim pritiscima i različitim oblicima represije. Naprotiv, upravo je vjera kroz historiju predstavljala jednu od najupečatljivijih osobenosti našeg naroda i kao takva opstajala stoljećima na ovim prostorima. S druge strane, drugi identiteti — poput nacionalnog ili jezičkog — prolazili su kroz različite faze uspona i osporavanja.
„Kod nas vjera nikada nije prestala postojati, bez obzira na to koliko je bila zabranjivana i potiskivana. Nacionalni identitet imao je svoje uspone i padove, ali u vjerskom smislu nismo slabili — naprotiv, u tim vremenima smo jačali.“
Prva ilahija izvedena na bosanskom jeziku bila je „Kad procvatu behari“. Ova ilahija mnogima je ostala u sjećanju kao jedna od prvih interpretacija koju su generacije s posebnim žarom učile napamet i izvodile. Vremenom je postala jedna od najpoznatijih, najljepših i najprepoznatljivijih ilahija savremenog bosanskog izraza, koja se već decenijama interpretira širom Bosne i Hercegovine.
Iako je često doživljavamo kao narodnu pjesmu, „Kad procvatu behari“ je zapravo autorsko djelo koje je u kolektivnoj svijesti preraslo granice klasične autorske interpretacije i postalo dio zajedničke kulturne baštine. Tome je vjerovatno doprinijela činjenica da je autor ove ilahije, Šaban Gadžo, dugo ostao nedovoljno prepoznat široj javnosti, dok je sama ilahija stekla gotovo kultni status.
„Ilahija za koju su mnogi od nas mislili da je narodna pjesma ili možda prepjev s turskog jezika, zapravo ima svog autora. To je i danas živući čovjek iz Sarajeva, hadžija Šaban Gadžo, koji je od 1984. godine svake godine pisao autorske tekstove. Ova ilahija izvedena je u Zetri 1990. godine, među prvim ilahijama izvedenim na bosanskom jeziku.“
Sjećanje na Hamdiju Ćemerlića: Ne možete vjerovati šta sve može stati u jedan život
Rahmetli akademik Hamdija Ćemerlić ostavio je dubok trag u akademskom, pravnom i društvenom životu Bosne i Hercegovine. Iako šira javnost često nije bila dovoljno upoznata s veličinom njegovog opusa, njegovi savremenici, porodica i saradnici svjedoče o čovjeku izuzetnog znanja, autoriteta i ljudske širine.
O njegovom životu i naslijeđu govorili su njegova kćerka, dr. Aida Ćemerlić, te direktor Gazi Husrev-begove biblioteke mr. Dženan Handžić.
Dr. Aida Ćemerlić svog oca opisuje kao mirnog, staloženog i nenametljivog čovjeka, čiji se autoritet nije zasnivao na sili, već na znanju, mudrosti i ljudskosti.
Bio je jako angažovan u porodici, bez dreke, vrlo smišljeno.
Govoreći o njegovoj ulozi i značaju, posebno ističe širinu njegovog djelovanja:
Osim što je bio autoritet u porodici, bio je autoritet u historiji, politici i Islamskoj zajednici. Bio je jedan od osnivača Fakulteta islamskih nauka i Pravnog fakulteta. Svoj autoritet širio je na najljepši način.
Pripremajući izložbu posvećenu Hamdiji Ćemerliću, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci imali smo priliku dodatno upoznati njegov život i rad. O tome govori direktor Biblioteke, mr. Dženan Handžić:
Prošle godine organizovali smo izložbu o rahmetli Hamdiji Ćemerliću. Pripremajući je, upoznali smo se s uvaženom Aidom Ćemerlić, koja nam je ustupila određeni broj eksponata iz porodičnog doma.
Posebnu pažnju privukla je doktorska diploma sa čuvene Sorbonne University, stečena davne 1936. godine.
Njegova doktorska diploma sa francuske Sorbone, izdata 1936. godine, posebno je zanimljiva. Mislim da je danas lakše putovati u svemir nego tada doktorirati na Sorboni.
Govoreći o najvažnijim osobinama akademika Ćemerlića, Handžić naglašava njegovu svestranost i veličinu duha:
To je njegova univerzalnost, genijalnost i inkluzivnost pristupa svemu što je radio. Ne možete vjerovati šta sve može stati u jedan život. Bio je svjedok turbulentnih vremena, ali je svugdje bio visoko poštovan kao akademik i ekspert. Bez obzira koliko su vremena teška, oni koji vrijede – vrijede u svim vremenima.
Profesor Azmir Halilović i dvojica mladih harmonikaša, studenata treće godine Muzičke akademije u Sarajevu, Armin i Hazim, dodatno su uljepšali naš bajramski program u studiju Hayat televizije izvođenjem harmonikaškog spleta i dviju sevdalinki.
„Mi smo treća godina na Muzičkoj akademiji. Moramo reći da je sevdah nešto posebno i da je to ono što smo i mi. Kad god imamo slobodnog vremena, družimo se i vježbamo kao duet kako bismo mogli učestvovati na takmičenjima“, kažu Armin i Hazim.
Šikalo i Krnjić o važnosti pisane riječi i naše prošlosti
Pisana riječ kroz našu historiju, ali i danas, ostaje nepresušan izvor znanja, vrijednosti i ljepote. Upravo kroz knjige pronalazimo poruke koje nas inspirišu, usmjeravaju i podsjećaju na ono što je istinski važno — kako živjeti danas, ali i kakve tragove ostaviti sutra.
O snazi pisane riječi govorili smo i u nastavku našeg specijalnog bajramskog programa sa gostima Izedinom Šikalom, direktorom izdavačke kuće „Dobra knjiga“ i autorom, te mladim književnikom Semirom Krnjićem.
Šikalo je nedavno objavio novi roman koji je zasnovan na prošlosti.
Kazao je da su njegova oba romana, "Velika avlija" i "Okamenjana straža" nastali iz fascinacije o nepoznavanju, o neznanju naše prošlosti.
Stvarno nisam znao ništa o stradanjima Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Prije tri godine sam radeći Foču sa doktorom Mesudom Šadinlijom saznao za Boraču. Imao sam samo informaciju da je moja rahmetli nena iz Gornjeg Borča. Mislio sam zapravo da je to neko selo od 50-100 kuća. Međutim, to je ogroman prostor. I sve ono što se dešavalo tamo s one strane... Teška, teška tema - kazao je za početak
Krnjić ističe da kada želite pronaći inspiraciju, uvijek je istinski pronalazite u onome što se gubi, što ne znamo, što ne poznajemo i što želimo da ostane zapisano. A knjiga će uvijek svjedočiti ti jednom vremenu.
Mi danas svjedočimo koliko je važno imati svoju domovinu, koliko je važno imati svoju avliju, koliko je važno imati svoju porodicu. I to je ono najbitnije, i zato sam se potrudio da sve ono što pišem ima hajra i na ovom, i na budućem svijetu - govori Krnjić.
Govorio je o knjigama koju je napisao "Majčine riječi" i "Babine riječi".
Svjedočim da mladi ljudi zapostavljaju svoje roditelje. A isto tako znam koliko je uloga mojih roditelja bila u mom životu. Zato sam želio naći neki kompromis i ono što mi je najveća radost kada se javi neko i pošalje poruku i kaže da je poslije moje knjige svoju majku više zavolio, postao bolji. U stvari, to je bilo u nama, samo je trebalo nešto, neka iskra da proradi da mi budemo svjesni, blagodati koju imamo - naveo je Krnjić.
Šikalo dodaje da se potreba da čovjek nešto izbaci iz sebe javi kad-tad.
Nije to bila neka odluka, da se probudite ujutro i kažete da trebate napisati roman. To je nešto što je dugo sazrijevalo u meni, a onda se pisanje pokaže kao stvarna potreba. Tema me nije mogla zaobići, nisam tragao za njom, sama me je našla - rekao je naš gost.
Borić Stojić o tradiciji mahale
Glumica Hasija Stojić je gostujući u Bajramskom program kazala kako je mahala jedan bitan dio historije BiH. Prisjetila se kako su išle kod žena u mahali na bajrame.
Krupne su stvari slaviti Bajrame i krupne su stvari živjeti u jednoj ulici, u jednoj mahali, u kojoj se zapravo sve slavilo. Ulica u kojoj sam ja rođena je bila uglavnom muslimansko stanovništvo, mada je bilo i nekoliko kuća koje su bile katoličke i pravoslavne. I ono što se svi sjećaju, a i ja se sjećam, to je da se krečila kuća, da se uređivalo, da se šile haljine i da se išlo ženama na bajram banku, toga se svi sjećamo. Pa ako si onako malo stariji dobiješ tu banku, odnosno pet dinara, dinar, dva, ne znam, a mi manji smo dobijali po baklavu, po hurmašicu i Išli smo kucati na vrata žena i poljubiti im ruku jer to je bio običaj poštovanja, ne samo našoj majki nego i svim ženama u mahali.
Borić Stojić je kazala kako se sjeća svih momenata iz svoje mahale gdje su jedni drugima iskazivali poštovanje.
Neobično je možda to da to još ide iz srednjovjekovlja gdje smo mi u svojoj mahali sačuvali i taj običaj da poštujemo beskrajno jedni druge. Znate, ja se dobro toga sjećam da kad su bile i maškare, da smo mi sva djeca se išla maškarat, da su se iz poštovanja prema teta Stani koja je bila pravoslavka ili prema jednoj Grubačevki, da su se i bojila jaja i da se išlo njima čestitati Uskrs. A i teta Ružica, onaj njen krizban, što je ona zvala krizban ili taj bor koji je bio ljepši. I nama je mama kitila za Novu godinu, ali njen je bio nekako autentičniji kao što su i Stanina jaja bila onako nekako ljepša i šarenija, ova su naša bila u onoj kuhanjoj ljusci. I to je tradicija mahale koja poštuje. Ja se jako jako dobro sjećam svih tih momentata.