"Ako si mala reprezentacija, crveni karton je crveni karton. Ako si velika zemlja i domaćin, onda postoji član pravilnika koji se može ‘kreativno tumačiti’. Ako si Bosna i Hercegovina, FIFA pravila se primjenjuju. Ako si Amerika, pravila se razmatraju i na kraju od strane FIFA-e na guranje Trumpa ukidaju. A kada jednom prihvatite da postoje jednaki i jednakiji, više ne postoji prvenstvo svijeta. Postoji samo svjetsko prvenstvo privilegovanih."
Postoji nešto duboko, baš duboko trulo u sportu onog trenutka kada više ne pobjeđuju najbolji, nego najmoćniji i najbogatiji. Kad pravila nisu ista za sve, nego se rastežu kao žvaka za one koji imaju dovoljno političke, finansijske ili marketinške moći. Tada više ne gledamo fudbal. Tada gledamo bizarnu marketinšku predstavu.
A ta bizarna predstava je ovih dana dobila novi čin.
Nešto je trulo u državi FIFINOJ
Američki reprezentativac Folarin Balogun je protiv Bosne i Hercegovine napravio start od kojeg se svakom normalnom čovjeku sledila krv u žilama. VAR je pregledao snimak. Sudija je donio jedinu moguću odluku. Direktan crveni karton za pokušaj povrjeđivanja BiH reprezentativca. Kraj priče.
Osim što nije bio kraj.
FIFA je odlučila da suspenduje svoju suspenziju. Da automatsku kaznu pretvori u uslovnu. Da igrač SAD-a bude spreman za Belgiju. Da nije žalosno, možda bi bilo i smiješno. Ovako je samo žalosno.
Halo FIFA, ođe Trump!
I taman dok su iz Züricha objašnjavali kako je sve urađeno nezavisno, po pravilima i procedurama, Donald Trump se javlja na Truth Socialu i zahvalio se FIFA-i što je "ispravila veliku nepravdu".
Ako je sve bilo potpuno nezavisno, kako američki predsjednik zna kome da zahvalii i šta ima da zahvaljuje?
A onda stiže i tvrdnja uglednog novinara Bena Jacobsa da je Bijela kuća direktno kontaktirala Giannija Infantina tražeći preispitivanje odluke. Ako ovo liči na koga, liči na Trumpa.
Naravno, FIFA sve negira.
Naravno.
Jer kako bi drugačije?
Kao i do sad. Od namiještanja utakmica, do klasioničarskog lobija. Sve se negira, a svi znaju sve.
Možda je sve zaista slučajnost. Možda je Trump zahvalio FIFA-i baš onako, iz čiste altruističke inspiracije. Možda Bijela kuća zove predsjednika FIFA-e isto kao što obični ljudi zovu komšiju da im posudi bušilicu.
A možda smo svi mi naivni kao francuske sobarice
Jer problem odavno nije (samo) Balogun.
Svijet jednakih i jednakijih
Problem je što je fudbal postao nakaradni orvelovski svijet jednakih i jednakijih.
Ako si mala reprezentacija, crveni karton je crveni karton. Ako si velika sila, onda postoji član pravilnika koji se može "kreativno tumačenje". Ako si Bosna i Hercegovina, pravila se primjenjuju. Ako si Amerika, pravila se razmatraju i na kraju ukidaju.
To više nije pravo.
To je privilegija.
Sjećate li se koliko smo puta slušali onu otrcanu mantru da je "fudbal najveći zato što su svi jednaki na terenu"?
Ma jesu malo sutra. Zapravo, na terenu i mogu biti jednaki ali će se oni van terena pobrinuti da jači tlači. Sad i uvijek.
Baš kao što su svi jednaki pred zakonom u državama gdje predsjednik telefonom rješava sudske presude.
Najzanimljivije je što FIFA uvijek pronađe član pravilnika koji se nikada ranije nije primjenjivao baš tako. Kao da u podrumima u Zürichu postoji posebna fioka na kojoj piše: "Otvoriti kada igra neka velika reprezentacija ili kada te Trump nazove".
Belgijanci u šoku!
Belgijanci koji trebaju igrati sa USA u četvrtfinalu su, sasvim očekivano, poludjeli. Njihov savez citira članove pravilnika koji jasno govore da direktan crveni karton automatski znači propuštanje naredne utakmice. Pozivaju se na pravilnik Svjetskog prvenstva, na Disciplinski kodeks, na cirkulare, radionice, uputstva...
Sve uzalud.
Jer u modernom fudbalu pravilnici više nisu punovažeći dokumenti.
Oni su tek lagane preporuke.
A preporuke važe samo za male.
Za velike postoje izuzeci.
Hljeba i para, igre su za privilegovane
I zato imam jedan sasvim ozbiljan prijedlog. Ne šalim se, koliko god vam se ovo činilo šaljivo, ako je uopšte šaljivo:
Kad je fudbal već postao sprdnja nalik Euroviziji, hajde da to konačno priznamo i budemo dosljedni u toj sprdnji.
Nema više potrebe da glumimo sport.
Deset najvećih reprezentacija neka automatski ide u osminu finala. Kakve crne kvalifikacije, grupe i pretkola. Pa još da se neko povrijedi. Domaćini naravno prolaze bez igre među 16 najboljih. Onda dodajte još nekoliko marketinški zanimljivih ekipa zbog televizijskih prava, sponzora i prodaje dresova.
Ostali neka se bore za mrvice.
A i utakmice?
Čemu?
Samo bespotrebno rizikujemo, kažem, povrede.
Neka FIFA odmah objavi ko ide dalje.
Ili još bolje.
Neka otvore glasanje.
Kao na Evroviziji.
Pošalješ SMS, uplatiš nekoliko eura, klikneš za svog favorita.
Ko skupi najviše glasova, sponzora, političkog uticaja i geopolitičke težine, ide dalje. FIFA sa najbogatijim, pardon najboljim, neka dijeli novce. Kao da to i do sad ne radi.
Ako predsjednik neke moćne države smatra da je njegov napadač nepravedno isključen, neka pošalje poruku predsjedniku FIFA-e.
Ako je dovoljno moćan i ima dovoljno nuklearki, možda dobije bonus glasove.
Ako nije, neka pročita pravilnik.
Ionako je pisan za njega.
A onda bismo mogli otići i korak dalje.
Zašto uopšte igrati finale?
Neka se sastanu predstavnici multinacionalnih kompanija, televizijskih kuća, predsjednici država i nekoliko milijardera.
Neka oni odluče.
Ionako već odavno odlučuju.
Fudbal bi barem bio iskren.
Jer ono što danas gledamo najgore je moguće i najljigavije, i najlicemjernije stanje. S jedne strane uporno nam prodaju bajku o fair-playu, jednakosti i sportskom duhu, a s druge strane demonstriraju da postoje ekipe kojima se pravila prilagođavaju i ekipe kojima se pravila saopštavaju.
Nepravda prema djeci kao modus operandi
To nije samo nepravda prema Bosni i Hercegovini.
To je nepravda prema Belgiji.
Prema svakoj maloj reprezentaciji.
Prema svakom dječaku koji još vjeruje da se na terenu pobjeđuje igrom, a ne telefonskim pozivima.
I zato ova priča nije priča o jednom crvenom kartonu, lako ćemo za to.
Ona govori o tome kako se povjerenje u sport ne urušava velikim skandalima, nego malim privilegijama. O svakom pravilu koje se jednom "fleksibilno" protumači. O svakoj kazni koja se odgodi zato što je dres previše vrijedan da bi sjedio na tribinama.
Jer kada jednom prihvatite da postoje jednaki i jednakiji, više ne postoji prvenstvo svijeta. Postoji samo svjetsko prvenstvo privilegovanih.
A ostali?
Ostali neka i dalje vjeruju da se igra zbog fudbala.
Sami ugasite svjetlo!