Vogošća je danas zastala u tišini. U atmosferi prožetoj neizmjernom tugom i dubokim pijetetom, građani su dočekali tužnu kolonu iz Visokog u kojoj se nalaze posmrtni ostaci deset žrtava genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici u julu 1995. godine.
Na mjestu gdje se nalazila naša ekipa, prizori su bili potresni. Dok se vozilo s bijelim tabutima polako kretalo kroz Vogošću, vrijeme kao da je stalo. Porodice, prijatelji i brojni sugrađani, među kojima je bilo i mnogo mladih, nijemo su stajali uz cestu, odajući posljednju počast onima čiji su životi brutalno prekinuti prije više od tri decenije.
Na licima prisutnih miješale su se suze i nevjerica, ali i osjećaj zajedničke odgovornosti. Učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća na kamion koji prevozi tabute, građani su još jednom potvrdili da sjećanje na žrtve genocida ostaje trajna civilizacijska obaveza koja ne blijedi s godinama. Ovo nije samo ispraćaj članova porodica, već okupljanje svih onih koji vjeruju da pravda i istina moraju nadživjeti tamu prošlosti.
Nakon kratkog, ali bolnog zadržavanja, kolona je nastavila svoj put prema Sarajevu. Pred zgradom Predsjedništva Bosne i Hercegovine uslijedit će novi susret sa tugom, gdje će počast žrtvama odati predstavnici državnog vrha, diplomatskog kora, vjerskih zajednica i brojni građani iz svih krajeva zemlje.
Put koji vodi prema Potočarima nije samo put ka mezarju; to je put kolektivnog sjećanja naroda koji odbija zaboraviti. Nakon zaustavljanja ispred Gradske džamije u Srebrenici, kolona će u poslijepodnevnim satima stići u Memorijalni centar Potočari. Tamo će, u miru koji su žrtve predugo čekale, u subotu, 11. jula, biti klanjana kolektivna dženaza i obavljen konačni ukop.
Ta bol se ne može opisati, ovdje smo da ispratimo posmrtne ostatke našeg člana porodice za Potočare. Potpuni posmrtni ostaci neće biti ukopani. Čekalo se od decembra prošle godine kada su nam javili da je identificiran. Senad Jusić, moj djever, bit će najmlađa žrtva ukopana ove godine. Čuli smo da je ubijen u prvoj zasjedi, a moj muž, odnosno njegov brat, ukopan je 2012. godine. Sada će Senad biti ukopan do svog brata. Jako je važno pričati, obilježavati i prenositi drugima šta se desilo u Srebrenici da se ne bi desilo drugima.“
Suad Hasanović, direktor Instituta za nestale osobe, kazao je kako ima još identificiranih žrtava za koje porodice nisu dale saglasnost da budu ukopane.
„Imamo još deset žrtava identificiranih putem DNK metode, ali porodice još uvijek nisu odlučile da ih ukopaju. Također, imamo 36 žrtava koje su identificirane putem DNK metode, ali porodice nisu pristupile kako identifikaciji tako ni davanju saglasnosti za ukop.“
Elvir Špiodić, u ime organizatora i porodica žrtava genocida, kazao je kako je svaki tabut suza majki koje su decenijama sklapale oči moleći Boga da pronađu bar jednu kost svog djeteta.
„Ovaj ispraćaj dostojanstveno čuva uspomenu na žrtve genocida u Srebrenici. Trideset i jedna godina prošla je od strašnog jula, ali bol nikada nije prošla. Vrijeme ne liječi ovakve rane, nego vas uči kako da živite s tom prazninom. Danas ispraćamo tabute sa 10 tijela ili dijelova tijela ubijenih Srebreničana. Svaki ovaj tabut je suza majke koja je decenijama sklapala oči moleći Boga da pronađe bar jednu kost svog djeteta.“
Mirza Ganić, gradonačelnik Visokog, podsjetio je da je Srebrenica proglašena „sigurnom zonom“, ali da je bez obzira na sve u njoj počinjen genocid nad Bošnjacima.
„Mjesto koje je trebalo biti mjesto sigurnosti postalo je najveće stratište u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Pred očima svijeta ubijena su djeca, očevi, sinovi i braća. Pred očima svijeta nestajale su porodice. Jedna kost pronađena na jednom mjestu, a druga kilometrima dalje. Zločinci nisu samo ubijali ljude nego su pokušali ubiti i sjećanje. Premještali su masovne grobnice vjerujući da će sakriti istinu. Ali istina se ne može zakopati. Najteže je živjeti tamo gdje svaki kamen podsjeća na one kojih više nema, gledati lica onih koji znaju šta se tamo dogodilo.“