Tuga je nekad glasnija od tišine i boli. Uspomene na svakom koraku. Godinama građeno nestalo je preko noći. Stravične poplave koje su pogodile našu zemlju u oktobru prošle godine odnijele su nam ono najdragocjenije, nenadoknadivo, ljudske živote. Danas su na mjestu gdje je nekada bilo života ostali samo njegovi tragovi, naznake da je nekada postojao.
U saradnji s Muslimanskim dobrotvornim društvom „Merhamet“ iz Švedske posjetili smo poplavljena područja u Konjicu, Buturović-Polje i druga okolna mjesta koja svjedoče tragediji koja se dogodila.
"Sve je ovo bilo zatrpano. Sijevalo je, grmjelo je, jedva smo preživjeli. Bila sam treća smjena kad mi je drugarica rekla da sve nosi voda, kuće nosi. Ja zovem svoje, nisam ih mogla dobiti. Oko pola šest sam ih dobila. Sin mi se javio i rekao: 'Majko, sve nosi.' Nije bilo signala, nismo mogli znati ni gdje su, ni kako su. Ne daj Bože nikome, samo vidiš kako sve nosi, stabla nosi. Sreća Božija što su bili budni, što nisu zaspali“, kaže Edina Pripo.
„Naviru sjećanja kad dođem ovdje. Grize iznutra kada se sjetim. Svi moji instrumenti su uništeni, moje sobe više nema“, dodaje Edinin sin Enis Pripo.
"Mi spavamo na spratu, dolje budemo do 11. Oko 1 navečer je naišla voda, ušla skroz dolje. Tutnjalo je, tutnjalo, balvan je odvalio vrata. Do balkona je bilo rijeke. Čitavu noć smo sjedili, ja sam malo učila šta sam znala. Nema vode, nema struje, signala. Najviše me bilo strah hoće li se kuća raznijeti i bilo mi je u glavi da me djeca ne traže po jezeru dolje. Strašno je sve“, priča nam Hiba Čustović.
Svjedočanstva i ostatak priče o sjećanjima na četvrti oktobar prošle godine pogledajte u videu iz emisije "Ispuni mi želju".
