U mračnim hodnicima izraelskih logora, gdje odjekuju krici koji ne dopiru do naslovnica svjetskih medija, tijelo palestinske žene postalo je bojno polje. Ono što se dešava iza zidova nije serija nasumičnih, izolovanih brutalnosti pojedinaca. Ne, suočeni smo sa hladnom, proračunatom i sistemskom upotrebom seksualnog nasilja kao oružja, dizajniranog ne samo da slomi ženu, već da uništi samu srž palestinskog društva.

Izvještaji koji su konačno, i sa velikim zakašnjenjem, počeli stizati do birokratskih ladica Ujedinjenih nacija, potvrđuju ono o čemu palestinske organizacije za ljudska prava govore decenijama. Specijalna predstavnica UN-a za seksualno nasilje u sukobima, Pramila Patten, i njen tim eksperata, dokumentovali su vjerodostojne navode o silovanjima, prijetnjama silovanjem, prisilnoj golotinji i seksualnom ponižavanju palestinskih žena i djevojčica od strane izraelskih vojnika i zatvorskih čuvara nakon 7. oktobra. Da budemo jasni: 7. oktobar nije bio početak, već samo eskalacija i trenutak kada je svijet bio prisiljen da na trenutak podigne pogled. Ova praksa je duboko ukorijenjena u mehanizme izraelske okupacije.

Ovo nije "kolateralna šteta" sukoba. Ovo je namjerna unaprijed isplanirana strategija.

Da bismo shvatili punu dimenziju ovog zločina, moramo razumjeti njegovu perfidnu logiku. Upotreba seksualnog nasilja nije samo fizički napad; to je duboko promišljen čin psihološkog rata, kalibriran da iskoristi kulturološke norme i društvene vrijednosti palestinske zajednice. U društvu gdje su čast porodice i zajednice usko povezani sa dostojanstvom žene, silovanje postaje oružje koje pogađa daleko izvan jedne žrtve.

Cilj izraelskih isljednika i čuvara nije samo da traumatiziraju zatvorenicu. Cilj je da pošalju poruku njenom ocu, bratu, mužu i cijelom njenom selu. Poruka glasi: "Mi možemo doći do onoga što vam je najsvetije. Vaš otpor je uzaludan jer vas ne možemo samo ubiti, možemo vas obeščastiti na način koji će vas proganjati generacijama." Time se stvara dugoročna društvena stigma. Žrtva se ne bori samo sa ličnom traumom, već i sa potencijalnim odbacivanjem od strane zajednice, čime se uništava socijalno tkivo i kolektivni moral. To je sofisticirani terorizam koji ne ostavlja kratere, već nevidljive, ali duboke rane na duši čitavog naroda.

Ova taktika razbija jedinstvo, sije nepovjerenje i paralizuje otpor na način na koji meci i bombe nikada ne bi mogli. To je uništavanje temelja društva, ciljano i metodično.

Israa Jaabis: Lice sistemske torture

Iako se fokusiramo na seksualno nasilje, važno je shvatiti da je ono dio šireg spektra dehumanizacije. Slučaj Isree Jaabis je zastrašujući simbol te politike. Godine 2015., njen automobil se zapalio u blizini izraelskog kontrolnog punkta. Pretrpjela je opekotine trećeg stepena na preko 60% tijela, ostavši trajno unakažena i bez osam prstiju. Umjesto hitne i adekvatne medicinske pomoći, izraelski sud ju je osudio na 11 godina zatvora pod optužbom za pokušaj napada.

Godinama je Israa u zatvoru trpila nesnosne bolove, uskraćena za neophodne operacije i medicinsku njegu. Njeno unakaženo lice i tijelo nije samo posljedica nesreće; oni su postali instrument njenog svakodnevnog mučenja. Svaki pogled u ogledalo, svaki bolni pokret, svako odbijanje da joj se pruži medicinska pomoć je podsjetnik na moć okupatora da kontrolira ne samo njenu slobodu, već i njeno tijelo, njenu patnju i njeno dostojanstvo. Njen slučaj nije medicinski nemar; to je aktivno, produženo mučenje. To je poruka svim Palestincima: vaše tijelo nam ne pripada, a mi ćemo sa njim raditi šta želimo.

Bankrot međunarodnog prava i licemjerje Zapada

Dok se ovi zločini dešavaju, postavlja se pitanje: gdje je međunarodno pravo? Četvrta ženevska konvencija, koja izričito zabranjuje mučenje, nečovječno postupanje i napade na lično dostojanstvo civila pod okupacijom, u kontekstu Palestine izgleda kao mrtvo slovo na papiru. Ona je postala irelevantna farsa, spomenik impotenciji sistema dizajniranog da štiti najranjivije.

Kontrast je bolno očit. Kada se optužbe za seksualno nasilje pojave u drugim sukobima, zapadne vlade i međunarodne organizacije s pravom reaguju oštro – pozivima na istrage, sankcijama i osnivanjem tribunala. Ali kada su žrtve Palestinke, a počinioci izraelski državni akteri, dominantna reakcija je zaglušujuća tišina, prekinuta tek povremenim, mlakim izrazima "zabrinutosti", piše Stav.ba.

Ova pasivnost nije slučajna. Ona je direktna posljedica geopolitičkog štita koji Sjedinjene Američke Države i ključne evropske zemlje pružaju Izraelu. Taj štit ne samo da osigurava vojnu i finansijsku podršku, već pruža i potpuni imunitet od odgovornosti. UN i takozvane organizacije za ljudska prava, poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha, objavljuju izvještaje koji se zatim arhiviraju bez ikakvih posljedica. Njihove riječi postaju performativna birokratija, ritualno pranje savjesti bez ikakve namjere da se zaista promijeni stvarnost na terenu. Njihova neutralnost u lice ovakvim zločinima je, u suštini, stajanje na stranu tlačitelja.

Palestinskim ženama ne treba naše sažaljenje. Potrebna im je pravda. A pravda ne počinje izrazima zabrinutosti, već konkretnim akcijama: nezavisnim istragama Međunarodnog krivičnog suda, ciljanim sankcijama protiv odgovornih pojedinaca i institucija, i nedvosmislenim priznanjem da je ono što se dešava u izraelskim zatvorima zločin protiv čovječnosti. Sve manje od toga je samo odlaganje pravde i tiho odobravanje nastavka terora.