Namjera mi je bila pisati o navodnoj ostavci Masuda Pažeskijana sa položaja predsjednika Islamske Republike Iran, ali je dnevna politika ponovo skrenula pažnju na ono što već mjesecima određuje sudbinu Bliskog istoka – nastavak sukoba između SAD i Irana. O toj temi sam već pisao, a ovih dana će u Oslobođenju biti objavljen moj tekst pod naslovom „U Iranu ni rat ni mir“. Ipak, vijest o mogućem odlasku Pažeskijana otvorila je pitanje koje je mnogo dublje od sudbine jednog političara: šta se danas zaista događa u Teheranu?
Nije jasno da li se radi o dobro osmišljenoj propagandnoj operaciji usmjerenoj na stvaranje utiska o unutrašnjem rasulu ili je zaista „drugi čovjek države“ odlučio da napusti položaj koji, objektivno gledano, nikada nije bio mjesto stvarne moći. U iranskom sistemu predsjednik jeste važna politička figura, ali nije onaj koji određuje strateški pravac države. Još u tekstu „Iran, zemlja gnjeva“, objavljenom u Oslobođenju 19. 8. 2024. godine, neposredno nakon Pažeskijanovog izbora za predsjednika, upozorio sam da će njegova obećanja o pragmatičnijoj vanjskoj politici, ublažavanju sankcija i većoj društvenoj liberalizaciji vrlo brzo udariti u zid iranske političke stvarnosti. Tada sam napisao da predsjednik u dualnom sistemu vlasti, podijeljenom između republikanskih institucija i klerikalnog vrha države, ne može biti stvarni nosilac promjena. Vrijeme je pokazalo da je ta procjena bila ispravna.
Od islamske revolucije do danas ključne poluge moći nalazile su se u rukama rahbara. Najprije ajatolaha Homeinija, a potom Alija Hamneija. Ustav I.R. Iran jasno određuje da vrhovni vođa ima odlučujuću riječ u pitanjima sigurnosti, vojske, strateških pravaca razvoja države i vanjske politike. Predsjednik može upravljati administracijom, ali ne i mijenjati temelje sistema. Zato je Pažeskijan od samog početka bio ograničen. Već pri formiranju vlasti morao je prihvatiti odluke donesene izvan predsjedničkog kabineta. Njegova mogućnost da provodi reforme bila je skromna čak i u mirnodopskim okolnostima. Danas je ona gotovo nepostojeća.
Rat je promijenio sve. Američko-izraelski napadi, likvidacija vrhovnog vođe Hamneija, pogibija visokih vojnih komandanata i nuklearnih stručnjaka, te dolazak Mojtabe Hamneija na čelo države dodatno su pomjerili centar odlučivanja prema sigurnosnom aparatu i Revolucionarnoj gardi. U takvim okolnostima predsjednik ima manje prostora nego ikada ranije. Ako je vijest o Pažeskijanovoj ostavci tačna, onda ona predstavlja logičnu posljedicu procesa koji traje godinama. Ako nije tačna, onda njeno plasiranje ima jasan politički cilj – stvaranje utiska nestabilnosti i unutrašnjih podjela u trenutku kada je Iran izložen snažnom vanjskom pritisku. U svakom slučaju, sudbina jednog predsjednika danas nije ključno pitanje za Iran. Mnogo važnije je ono što se događa između Teherana i Washingtona.
Posljednji dan maja predsjednik Trump poslao je Iranu novu verziju mirovnog prijedloga sa strožijim uslovima. Istovremeno je Washington nastavio prijetiti novim vojnim udarima. Teheran je odgovorio odbijanjem novih ustupaka i porukom da neće prihvatiti sporazum koji ne garantira prava iranskog naroda i ukidanje sankcija. Već prvog dana juna stigla je nova eskalacija. Iran je obustavio svu razmjenu poruka sa SAD, optužujući Washington da nije spriječio nastavak izraelskih operacija u Libanu i Gazi. Hormuški moreuz ponovo je stavljen pod strogu iransku kontrolu, dok su iz Teherana stigla upozorenja da bi se pritisak mogao proširiti i na Bab al-Mandab (obale Jemena). Sve to pokazuje da rat nije završen. On je samo promijenio oblik. Dok jedni govore o diplomatiji, drugi raspoređuju brodove i pripremaju nove operacije. Dok Washington insistira na ograničavanju iranskog nuklearnog programa, Teheran poručuje da ne vjeruje obećanjima svojih protivnika. Tako nastaje opasna situacija u kojoj obje strane pregovaraju i prijete istovremeno.
Nuklearna bomba Irana nikada nije bila prvenstveno američki problem. Ona je prije svega pitanje izraelske sigurnosti. Zbog toga Washington i dalje ostaje duboko uključen u sukob, često više nego što to nalažu njegovi neposredni nacionalni interesi.
No postoji i druga strana priče.
Svaki novi vanjski napad dodatno homogenizira iransko društvo. Historija pokazuje da bombe često učvršćuju režime koje žele srušiti. Ubijeni komandanti postaju simboli otpora, a unutrašnje političke razlike privremeno nestaju pred osjećajem nacionalne ugroženosti. Upravo zato vjerujem da će svaki novi pokušaj vojnog pritiska proizvesti suprotan efekat od željenog. Iran danas nije ni u stanju mira ni u stanju otvorenog rata. To je prostor između dva sukoba, prostor neizvjesnosti u kojem se diplomacija koristi kao produžetak prijetnje, a prijetnja kao zamjena za diplomatiju. Zbog toga pitanje Pažeskijanove ostavke, ma koliko bilo zanimljivo, nije presudno za budućnost zemlje. Presudno je hoće li Iran, Amerika i Izrael pronaći način da izađu iz spirale uzajamnih udara i osveta. Za sada ništa ne pokazuje da su blizu takvog rješenja. Naprotiv. Bliski istok ponovo klizi prema trenutku u kojem će jedna pogrešna procjena biti dovoljna da privremeno zamrznuti rat postane novi veliki požar regije.