Strašila iznad Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina ovih dana ne bira samo novog visokog predstavnika. Ona polaže još jedan ispit vlastitog opstanka. Po sarajevskim hodnicima, ambasadama i diplomatskim salonima kruže imena kandidata za nasljednika Christiana Schmidta. Amerikanci guraju jednog čovjeka, Evropljani drugog, pojavljuju se i kompromisna rješenja, pa čak i ideje o spajanju OHR-a sa Delegacijom Evropske unije. U toj šumi prijedloga gotovo da je postalo nevažno ko će sjediti u kancelariji visokog predstavnika. Mnogo je važnije pitanje - šta će uopće moći raditi? Sve ukazuje da međunarodna zajednica priprema visokog predstavnika bez stvarne snage, bez autoriteta i bez bonskih ovlasti.

Bosna i Hercegovina je danas prostor na kojem se prelamaju američki i evropski interesi. Amerikanci žele svog čovjeka. Nije teško pogoditi zašto. Južna plinska interkonekcija, energetski projekti, državna imovina i veliki infrastrukturni poslovi postali su važniji od svih velikih riječi koje smo decenijama slušali o demokratiji i reformama. Ali ni Evropa nema pravo držati lekcije. Tri decenije slušamo iste fraze iz Bruxellesa - dogovorite se, napravite kompromis, razgovarajte. Za to vrijeme BiH je pretvorena u političkog bolesnika kojem svi postavljaju dijagnoze, ali niko ne nudi lijek. Evropska birokratija pokazala je nevjerovatnu sposobnost da proizvodi sastanke, deklaracije i strategije, a gotovo nikakvu sposobnost da zaštiti državu koju naziva srcem Evrope.

Predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa došao je prije nekoliko dana u Sarajevo, razgovarao sa članovima Predsjedništva BiH i ponovio znane poruke o evropskom putu kojima nas bombardiraju svi evropski zvaničnici. Ali stvarnost ga je dočekala već na izlasku iz sale za razgovore. Jedan sastanak, tri učesnika i najmanje dvije različite interpretacije onoga što je rečeno. To je možda najbolja slika Bosne i Hercegovine danas.

Najzanimljivije u cijeloj ovoj priči jeste upornost kojom političke elite iz Republike Srpske i značajan dio hrvatske traže gašenje OHR-a. Ako je OHR zaista beznačajan, kako tvrde, zašto im toliko smeta? Zašto se već godinama vodi organizovana politička kampanja protiv institucije koja navodno nema legitimitet, ni snagu niti podršku? Odgovor je jednostavan. OHR i Ustavni sud BiH posljednje su ozbiljne prepreke projektima koje više ni ne skrivaju. U Republici srpskoj otvoreno se govori o otcjepljenju. U Hrvatskoj se iz redova vladajuće koalicije pojavljuju deklaracije o trećem entitetu, a u posljednje vrijeme veoma agresivno. U isto vrijeme vodi se koordinirana politička akcija slabljenja državnih institucija. To više nije teorija. Ovo je politička praksa.

Posebno zabrinjava način na koji pojedini članovi Predsjedništva BiH tumače vlastitu funkciju. Umobolna tvrdnja Željke Civijanović da nijedan član Predsjedništva ne može govoriti u ime Bosne i Hercegovine predstavlja negiranje same svrhe institucije kojoj pripada. Predsjedništvo BiH nije skup gubernatora tri etničke teritorije. Ono je kolektivni šef države. Naravno da članovi imaju različite političke stavove. Ali kada se negira sama ideja zajedničkog predstavljanja države, tada problem više nije politički nesporazum nego osporavanje ustavne logike Bosne i Hercegovine. Takva retorika nije slučajna. Ona je dio dugotrajnog procesa navikavanja javnosti na blesavu ideju da Bosna i Hercegovina nije država nego privremeni sporazum. A upravo tu leži najveća opasnost.

Bošnjačka politika godinama je vjerovala da će međunarodna zajednica trajno štititi Bosnu i Hercegovinu. Historija nas, međutim, uči suprotnom. Prije trideset godina BiH je bila prepuštena sama sebi. Sada nema garancija da se nešto slično neće ponoviti u drugačijem obliku. Zato je pogrešno vjerovati da će Bosnu i Hercegovinu uvijek spašavati neko drugi. Oko nje već kruže politički lešinari. Jedni žele teritoriju. Drugi traže resurse, kao da je to njihova ćaćevina. Treći hoće geopolitičke pozicije. Malo ko pokazuje stvarnu brigu za građane Bosne i Hercegovine.

Nakon Daytonske konferencije vjerovalo se da će narodi Bosne i Hercegovine izvući pouke iz rata. Dogodilo se nešto sasvim drugo. Dok su jedni gradili institucije, drugi su radili na propagandi. Godinama je sistematski potiskivana ideja zajedničke domovine, a nacionalističke politike uvjeravale su svoje birače da je zajednički život nemoguć. Sada ubiremo plodove tove bjesomučne kampanje. Upravo zato eventualno gašenje OHR-a ne smije značiti i političku kapitulaciju Bosne i Hercegovine. Naprotiv. Ako međunarodna zajednica odluči zatvoriti svoj ured i otići, onda bosanskohercegovačke snage moraju još glasnije i odlučnije braniti ideju države kao zajednice svih njenih naroda i građana. Bosna i Hercegovina nije međunarodni eksperiment. Nije ni privremena konstrukcija. Ona je historijska činjenica.

U jednom od svojih govora Josip Broz Tito izgovorio je rečenicu koja i danas odzvanja: „Ni Srbi ni Hrvati je neće imati – Bosna će biti Bosna.“ Nije to bila samo politička dosjetka. Bila je to spoznaja o prostoru koji su mnogi pokušavali podijeliti, a koji je opstajao uprkos svim podjelama. Zato se danas ne postavlja pitanje ko će biti novi visoki predstavnik. Pravo pitanje glasi: hoće li Bosna i Hercegovina imati dovoljno snage da opstane kada jednog dana više ne bude visokog predstavnika? Odgovor na to pitanje neće dati ni Washington, ni Bruxelles, ni PIC. Dat će ga oni koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom državom. I koji su spremni da je brane politički, demokratski i moralno – onda kada svi drugi okrenu glavu od nje.