Dok mediji prenose priče o Trumpovim psovkama i navodnim sukobima s Netanyahuom, činjenice na terenu pokazuju da američko-izraelski savez ostaje netaknut. U sjeni raketnih udara vodi se i drugi rat – rat percepcije.
Kada je u svjetske medije procurila priča da je Donald Trump tokom telefonskog razgovora Benjamina Netanyahua nazvao „jebeno ludim“, mnogi su požurili zaključiti da se između Washingtona i Tel Aviva otvara ozbiljan politički jaz. Pojedini komentatori otišli su toliko daleko da su počeli govoriti o raspadu savezništva koje desetljećima određuje političku sliku Bliskog istoka. Međutim, stvarnost je često mnogo jednostavnija od medijskih konstrukcija. Nema nikakve sumnje da iza izraelske politike i dalje stoje SAD. Nema ozbiljnog vojnog, političkog ni diplomatskog poteza Izraela koji bi bio moguć bez američke podrške. Upravo zato priče o navodnim Trumpovim izljevima bijesa više djeluju kao pokušaj popravljanja američkog imidža nego kao dokaz stvarnog sukoba između dvojice lidera.
Predstava za međunarodnu javnost
U trenutku kada izraelski napadi na Liban izazivaju sve veće negodovanje širom svijeta, Washingtonu je potrebno pokazati kako navodno pokušava obuzdati svog saveznika. Zato se u javnost plasiraju informacije o „napetim razgovorima“, „oštrim riječima“ i predsjednikovom gubitku strpljenja. Ali politika se ne mjeri tonom razgovora nego rezultatima. A rezultati pokazuju da američka vojna, politička i diplomatska podrška Izraelu nije prestala. Izrael nastavlja operacije u Libanu, a Washington, uprkos povremenim verbalnim kritikama, ne poduzima ništa što bi zaista zaustavilo Netanyahuovu politiku. Zbog toga navodna Trumpova vika na Netanyahua više liči na propagandni manevar nego na ozbiljan politički sukob.
Iran pokazuje da se ne boji
Posljednji iranski odgovor na izraelske napade pokazao je nešto što se u zapadnim centrima moći dugo pokušavalo ignorirati. Iran nije država koju je moguće zastrašiti povremenim bombardiranjima ili prijetnjama. Naprotiv, Teheran je demonstrirao spremnost da odgovori i Izraelu i njegovim saveznicima. Raketni udari izvedeni nakon izraelskih operacija u Libanu bili su politička poruka jednako koliko i vojna akcija. Poruka da Iran neće prihvatiti jednostranu promjenu odnosa snaga u regiji. Istovremeno, iransko rukovodstvo vrlo dobro procjenjuje položaj SAD. Nakon višemjesečnih sukoba Washington nema interes da ulazi u novi veliki regionalni rat. Američka administracija traži izlaz iz krize koju je sama pomogla stvoriti, ali još uvijek ne pronalazi formulu kojom bi sačuvala ugled i interese.
Liban kao prava tačka sukoba i proizvodnja lažnih priča
Zanimljivo je da je upravo Liban postao ključna tačka cijele krize. Iran je jasno povezao obustavu svojih operacija s izraelskim ponašanjem u Libanu. S druge strane, Netanyahu otvoreno poručuje da će napadi na jug Libana biti nastavljeni bez obzira na primirje s Iranom. To pokazuje da se sukob nije završio nego samo privremeno promijenio oblik. Svaka nova eksplozija u Bejrutu ili na jugu Libana nosi opasnost da ponovo aktivira direktni sukob Irana i Izraela. Zato sadašnja situacija više podsjeća na pauzu između dvije runde nego na trajni mir.
Posebno je zanimljivo što se paralelno s vojnim operacijama vodi i intenzivan informacijski rat. Nedavno su pojedini mediji širili vijest da je predsjednik Irana Masoud Pezeškijan podnio ostavku. Vrlo brzo pokazalo se da je riječ o netačnoj informaciji. Pisao sam tada da se radi o pokušaju stvaranja slike unutrašnje nestabilnosti u Iranu i slabljenja povjerenja u državne institucije. Danas je jasno da je to bio samo jedan od primjera hibridnog ratovanja. Slično tome treba promatrati i priče o velikom sukobu Trumpa i Netanyahua. One možda sadrže određene elemente istine, ali njihov politički cilj nije informiranje javnosti nego oblikovanje percepcije javnosti.
Ratovi XXI stoljeća ne vode se samo projektilima. Oni se vode informacijama, glasinama, poluinformacijama i pažljivo plasiranim „curenjima“ iz zatvorenih krugova moći. Posebnu pažnju izazvale su informacije da je Pentagon podigao razinu kontraobavještajne pripravnosti prema Izraelu zbog sumnji u pokušaje prikupljanja podataka o visokim američkim dužnosnicima. Ako su ti navodi tačni, oni pokazuju da među saveznicima postoji određena nervoza i nepovjerenje. Međutim, ni to ne znači raspad savezništva. Historija odnosa Washingtona i Tel Aviva puna je međusobnih trzavica koje nikada nisu dovele u pitanje strateško partnerstvo. Zato ni današnje nesuglasice ne treba precjenjivati.
Između raketa i propagande
Sukob između Irana i Izraela ušao je u fazu u kojoj je ponekad teže razlikovati propagandu od stvarnih događaja nego razlikovati front od pozadine. Jedno je ipak sigurno. Iran je pokazao da nije ni Venezuela ni bilo koja druga zemlja koju je moguće lako disciplinirati ekonomskim pritiscima ili vojnim prijetnjama. Riječ je o organiziranoj civilizaciji sa snažnim državnim institucijama, historijskim samopouzdanjem i sposobnošću da odgovori na izazove. A dok se svijet zabavlja pričama o tome ko je kome šta rekao preko telefona, prava pitanja ostaju ista: hoće li Izrael zaustaviti agresiju na Liban, može li Washington zaista obuzdati svog saveznika i koliko je Bliski istok udaljen od nove velike eskalacije? Odgovori na ta pitanja bit će mnogo važniji od svih navodnih psovki koje cure iz zatvorenih kabineta moći.