Kada je svojevremeno objavio kako ulazi u izbornu trku za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda ispred opozicione grupacije poznate i kao „Petorka“ - Zdenko Lučić nije imao namjeru polemizirati sa ostala dva jaka kandidata: Darjanom Filipović i Slavenom Kovačevićem.
Kandidata DF-a i „nasljednika“ Željke Komšića Lučić uopšte ne doživljava kao legitimnog kandidata, dok je u slučaju Filipovićke i sam od početka smatrao da je njen politički legitimitet suštinski ograničen i „projektovan“.
Zbog toga se Lučić odmah i bez pardona okrenuo prema onome koji se suštinski o svemu pita, a to je, naravno, lider HDZ BiH i HNS BiH – Dragan Čović.
Kod Lučića, kao starog „sigurnjaka“ koji raspolaže „informacijama“ i „papirima“, nema nikakvih „predigri“ ni „telefoniranja“ prije nego što pređe na suštinske stvari. Sve ono što spočitava Čoviću javnost je, manje-više, godinama znala ili nagađala, ali prije njega nije bilo nikoga dovoljno odlučnog (pa ni hrabrog) da „neugodne istine“ saspe moćnom Čoviću – ravno u lice.
On bi „ljutu travu, na ljutu ranu“!
Lučić se opredijelio za taktiku jakih i iznenadnih udara nakon kojih Čović može samo reagirati u pokušaju nekavog demantija ili sve prešutjeti. U oba slučaja razvoj situacije ide na ruku Lučića i ljudi oko njega, jer je jasno da se jedna ovakva „operacija“ ne može provesti bez šire podrške i „ekipe“ iza leđa. Čak i izvan BiH.
Sve što je do sada isplivalo u javnost pokazuje da je ova taktika dugo i pažaljivo pripremana za Čovića, a ne nekog kandidata, koga je lider HDZ-a mislio isturiti da slavno politički pogine i onda bude nagrađen za svoju „žrtvu“.
Samom svojom pojavom, kao neko ko se usuđuje suprotstaviti Čoviću i natjerati ga da se brani ili da pravi za njega nelogične poteze, Lučić je u dobroj mjeri uzdrmao temelje stranačke armature koju je lider HDZ BiH godinama brižljivo projektovao i gradio.
Osim toga, Lučić ne istupa (samo) kao predstavnik jedne političke (opozicione) grupacije, već kao neko ko praktično cilja na isto biračko tijelo, pa čak i na cijelu stranku koja bi mu teoretski trebala biti „suparnik“.
Lučić se želi nametnuti (i čini se da mu to uspijeva) kao „pravi kandidat“ HDZ-a, koji nije samo produkt stranačkih preslagivanja ili kalkulacija.
To je i logično, jer između Čovića i Lučića nema suštinskih ideoloških razlika – ili možda ima!?
Lučić smatra da je on originalni i nepatvoreni hrvatski nacionalista, dok je Čović za njega tek „bivši Jugosloven“ koji je pragmatično promijenio dres kada je shvatio da je to izvjesna politička budućnost.
Kandidat „Petorke“ zato ne namjerava samo preoteti mjesto „pravog kandidata“, već i cijeli politički narativ legitimnog zastupnika hrvatskih političkih interesa u BiH.
Na kraju balade, možda ni Lučić ni Čovićeva kandidatkinja neće uspjeti u svojim nastojanjima, ali će ostatak izborne trke biti izuzetno zanimljiv – kao nikada do sada.
Vrijeme Čovićeve „komotne pozicije“ čini se kao davno svršeno vrijeme.
„Ljuta trava“ je ove (izborne) godine baš rodila na hercegovačkom kamenjaru.