Kada je 2021. godine uvedena zabrana negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, činilo se da Bosna i Hercegovina konačno dobija instrument koji će jasno razgraničiti istinu od laži. Presude međunarodnih sudova trebale su postati neupitna osnova, a zakon štit od ponižavanja žrtava. Međutim, četiri godine kasnije bilans je porazan: samo jedna presuda – protiv Vojina Pavlovića. Deseci prijava odbačeni su kao da je riječ o trivijalnim incidentima, a ne o udaru na pravni poredak i dostojanstvo žrtava.
Umjesto da se zakon dosljedno primjenjuje, pravosuđe često nalazi zaklon iza pojma 'sloboda izražavanja'. Tako se otvorene izjave kojima se veličaju ratni zločinci proglašavaju ličnim mišljenjem, a negiranje genocida tretira kao legitimna politička retorika. Time se šalje poruka da je istina relativna, a pravda selektivna.
Dok se na državnom nivou oklijeva s procesuiranjem negatora genocida, vlasti u entitetu Republika Srpska idu u potpuno suprotnom smjeru. Tamo se pokušava sankcionirati isticanje simbola Armije Republike Bosne i Hercegovine, jedine legalne vojne sile koja je branila međunarodno priznatu državu. Riječ je o apsurdu: oni koji su se borili protiv počinilaca genocida danas se tretiraju kao prijetnja. Takva praksa ne samo da relativizira zločine nego i nastoji izjednačiti žrtvu i počinioca.
Današnje privođenje Mirsada Tokače, čovjeka koji je decenijama dokumentirao ratne zločine, pokazuje koliko je snažan politički pritisak. Već više puta viđena slika maltretiranja građana ponavlja se, i to ne zbog zastave Armije Republike Bosne i Hercegovine, nego zbog zastave Republike Bosne i Hercegovine, koju je 1998. godine zamijenila sadašnja plavo-žuta zastava. Umjesto da njegovo zalaganje za istinu i pravdu bude podržano, on se suočava s represijom. To je jasna poruka: u Republici Srpskoj kriminalizira se istina, dok se veličanje ratnih zločinaca institucionalno tolerira.
Selektivna primjena zakona ima dalekosežne posljedice. Bez dosljednog kažnjavanja negiranja genocida nema istinskog pomirenja. Žrtve ostaju ponižene, a društvo zarobljeno u prošlosti. Kada se istina kriminalizira, a laž institucionalizira, pravda se pretvara u praznu riječ. To je društvo naopako postavljenih vrijednosti.
Zabrana negiranja genocida neće imati smisla ako ostane mrtvo slovo na papiru. Ona mora postati živa praksa, dosljedno primjenjivana bez obzira na političke kalkulacije. Jer svaka odbačena prijava, svaka nekažnjena izjava i svako tolerirano veličanje zločinaca predstavljaju novi udar na žrtve i novu ranu na društvenom tkivu.
Ako želimo budućnost u kojoj će mladi graditi povjerenje i zajednički život, moramo jasno pokazati da se o istini ne može pregovarati. Ona je temelj, a sve što se gradi na laži prije ili kasnije urušava se. Zato je krajnje vrijeme da institucije prestanu kalkulirati i počnu štititi ono što je najvažnije – dostojanstvo žrtava i pravo na istinu.