Kriza srednjih godina

Ne mogu više da slušam vazove, sterilne hutbe sve teže podnosim. Kad čujem dobru rečenicu ili pasus zadeveraju me cijeli dan.

Više sam saznao o islamu od Karen Armstrong nego od mnogih daija i vaiza.

Ljude koji su vjeru sveli na dogmu, citate, populizam izbjegavam. Skidam kapu onima koji rade na sebi, pripremaju se, posao misionarski doživljavaju. Ima ih mnogo, ali nisu u žiži.

Kad dođe do zasićenja poslom treba ga mijenjati! Nije vjera pribježište neradnicima. Ne znaš ništa drugo, počni vaziti. Kao što se vidi trud isto se vidi i puka formalnost i usiljenost.

Polupismene vaize doživljavam kao provokatore i prodavače vjere. Gađanje citatima bez interpretacije, kontekstualizacije, ažuriranja i univerzalizacije postaje dogmatsko, suhoparno, beživotno ili na drugoj strani populističko, dodvoravačko, zabavljačko i šuplje. Ne priča se o vjeri žargonom, pajdo moj! Tako je pojeftinjuješ. Zato ramazan svodim na kontemplirajući itikaf bez popmeznih iftara. I rado to biram.

Nije da ne razumijem da smo nakon poluilegalnog islama u doba Partije ušli u fazu folklornog, konzumerističkog i marketinškog islama. Onaj poluilegalni mi je nekoko bliže suštini negoli ovaj marketinški. Nije li i prvi islam prije hidžre bio takav?! To je ono doba kalemljenja islama u duše budućih vjernika, valjalo je na divlje Arape okalemiti plemenitost, milosrđe, darežljivost. Hrabrost i drčnost su već imali. Osjećaj za jezik i poeziju također.

Pa zar Kaba nije bila prva izložbena postavka i javna književna promocija sa obješenim Mualekama?! Zato su u ajetima odmah vidjeli književnojezičku nadnaravnost. To je nevjernike grdno zabrinulo pa su Miljenika optužili da je u dosluhu sa džinima, dakle, čarobnjak, a kod vjernika izazvalo oduševljenje jer su vidjeli koliko su počašćeni. Bog im se obraća i to preko njihovog komšije, rođaka, muža! Ima li veće časti?! Zbog toga su tako srčano stali uz Odabranog!

Kad istina zasija niko se u mrak ne vraća. Tama neznanja je gora od časne smrti na putu istine! A smrti u islamu nema, samo promjena agregatnog stanja. Skidanje materijalne koprene sa očiju ruha.

Melodija koju karija nosi ne smije se svesti samo na eufonijsko uživanje bez misli o sadržaju, značenju, univerzalnosti poruke. To bi bilo kao da uživamo u divnom recitovanju riječi bez smisla. A Kur’an je itekako smislen govor. Šifra i odgovor za sve sefove ljudskih pitanja i potreba! Ta je poruka mnogo dublja, smislenija, jezički preciznija, zato bi dobro bilo da, ako ne znamo arapski, dok slušamo učenje, pratimo bar prijevod. Ostalo će nadoći, jer je to mudžiza koja otvara srca.

Melodiziranje je samo jedan sloj od beskraja kompleksnosti Božije poruke! A zar je upravo ne svodimo samo na to?! Kroz historijsku rekonstrukciju ramazanskih bitki pokušavam razumjeti onoga koga smo sveli na citat.

Meni je Poslanik prvo čovjek pa resul, zar tako nije i u šehadetu?! Zamišljam ga na Džebelun-Nuru kako je pobjegao od gradske strke. Dušu da odmori, misli da sabere, kritički da razmišlja. I tu ga ošinu grom Džibrilovog imperativa:”UČI?” Ni klanjaj, ni daji zekat, ni udijeli sadaku! Nego baš “uči / čitaj, u ime Boga”! Zar da nepismen čita?

Taj strah, zebnja, sumnja i bijeg su prirodni, ljudski. Dok nije shvatio i spoznao da je odabran. A onda slijedi olakšanje i vanjska manifestacija istine. A to prvo “uči” postade obaveza svakom ko ga prizna za poslanika. Kako je to težak i univerzalan imperativ i teret svakom od nas! Uči i spoznat ćeš, a kad spoznaš klanjat ćeš; uči i vladat ćeš; uči i bit ćeš dobar i sebi i drugima!

Uči, iako ne znaš, Gospodar je plemenit, tvoje je da imaš namjeru, On će te podučiti i pomoći! Šibaju me ti ajeti kad god se razlijenim, razbuđuju uspavanu savjest i tjeraju na čin. Ali i daju nadu u milost! Zato je učenje ibadet, a zar danas ljudi ne uče iz sasvim drugih pobuda: zvanja, promidžbe i drugih profanih motiva! Uči jer tako dokazuješ da vjeruješ; uči jer si tako bliže istini; uči jer si jedino tako slobodan! Fascinira me El-Emin kao osoba i kao poslanik. Poslanstvo je dar od Boga. On je svojim ljudskim osobinama zaslužio biti Božijim odabranikom.

Objava je došla kao potvrda njegove ljudske kvalitete. Ljubazan, ali ne pridvorica; hrabar, ali ne i lud; osjećajan, ali ne i patetičan; aristokrata, ali ne i tajkun. Poslanstvo je posljedica, iskušenje i nagrada za njegovu čestitost, moral, darežljivost, hrabrost, plemenitost.

On je primjer za svaku životnu situaciju, zato je uzor. Nije svetac, jer svetaca nema. Uzor je muža, oca, komšije, vojskovođe, motivacionog govornika, menadžera, ekonomiste, diplomate, državnika. Njegove su riječi važne i univerzalne jer su životne, upotrebljive i motivirajuće. Zamišljam njegov ljudski očaj i nadu u Božiju milost uoči bitke na Bedru kad je zavapio: “O Bože, ako ova mala grupa vjernika strada, neće Ti se imati više ko dovom obraćati.” Povlačenje nije ni bila opcija. Ko Boga otkrije, ljudi se ne boji. Ali je strahovao da plamen istine ne bude ugašen prije nego se razgori, jer je on posljednji nosilac štafete tewhida oslikanog kroz niz objava. Znao je da će on i njegovi islamom okalemljeni drugovi učiniti ono što je do njih, ali ljudski razmišlja o ishodu. Njih 300 i kusur naspram hiljade. Razum nije davao velike izglede za uspjeh. No ljudsku logiku opterećuje koprena materije, ograničena ljudska čula nisu mogla vidjeti i prebrojati vojnu intervenciju od 1000 poslanih meleka! Sad je omjer 1300:1000, dakle, ko se na Boga osloni ima sigurnu nadmoć!

I završi bitka pobjedom, iz ovog sad ugla očekivanom. A onda ta izjava nakon bitke o malom i velikom Bedru! O samokontroli, obuzdavanju vlastitih demona, istrajnosti na putu dobra, trudu da gradimo sebe, da sebe kritikujemo, da budemo društveno korisni, manje posesivni, ljubomorni, zavidni, pakosni. Mirnodopske bitke vodimo sa sobom, ratne protiv drugih. Poslanik pravi državu ni iz čega, a mi se ponašamo ko onaj vod strijelaca na Uhudu! Dobijene bitke gubimo. Zalud šehidi, zalud historija, zalud kultura, zalud identitet, jezik, vjera… “vjernički” baš. Zato je ramazan dar! Milost, oprost i spas. Baš tim redom.

Ne mogu sad šejtanima pripisati zasluge za svoja posrnuća, njima nema uz ramazan ni nogu protegnuti, Božiji sindžiri ih drže.

Svako zlo, misao ili djelo je samo moja zasluga i u moje bisage natovareno. Ramazanska inventura i daje puni smisao ličnom itikafu. Pobjeći dnevno na nekoliko sati u neku svoju Hiru je nužno za dobar reset duše, čišćenje filtera nataloženog dunjalučkim muljem. Dunjalučke mušterije neka pričekaju. Ali samo ako ćemo biti iskreni kao trgovci pri inventuri, nikako kao pri prodaji!

Ko zna hoće li prije naredne inventure inspektor Azrail izvršiti pečaćenje naše duše?! I da, kupio sam motor! Dao sam mu isto ime kao i naslovu ovog teksta!