Poticanje neizvjesnosti: Otkrivanje rizika u energetskim politikama Zapadnog Balkana

Zapadni Balkan je prostor koji obuhvata šest zemalja: Bosnu i Hercegovinu (BiH), Srbiju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Albaniju i Kosovo (koje Srbija još uvijek ne priznaje) dom je za oko 16 miliona stanovnika, što predstavlja manje od polovine ukupnog stanovništva Poljske. Gotovo tridesetak godina nakon oružanih sukoba u regionu, vidljiv napredak ostaje nedostižan.

Ovo je uprkos tome što je Evropska unija (EU) najangažiraniji vanjski akter, pošto su sve zemlje osim Kosova ili članice EU ili imaju status kandidata za članstvo u EU. Ovo postavlja šire pitanje: zašto EU nije težila kolektivnom pridruživanju Zapadnog Balkana – slično proširenju 2004. godine, kada je primila deset zemalja, tačnije devet i po, s obzirom da je samo polovina Kipra bila primljena u članstvo?

Raspad bivše Jugoslavije bio je traumatičan događaj za čitav region, ostavljajući duboke i trajne ožiljke. Iako su ratovi davno okončani, njihove posljedice još uvijek postoje. Jugoslavija je nekada bila jedinstven prostor, ne samo u političkom, već i ekonomskom smislu, u energetskom i sigurnosnom smislu već i kao jedinstveno tržište. Pojavom novih država, ovaj prostor je postao fragmentiran, opterećen teškim naslijeđem rata i fenomenom koji se često opisuje kao „kriminalizacija politike i politizacija kriminala“.

Pored domaćih aktera, u jugoslovensku i postjugoslovensku krizu bile su uključene brojne strane sile. Sjedinjene Države su imale ključnu ulogu u osiguravanju mira, kao i Evropska unija, dok Rusija i Kina i dalje imaju značajan utjecaj u regiji. Tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, vođena velikom privatizacijom, dovela je do nove klase poslovnih elita – tzv. tajkuna – koji su i dalje blisko povezani s političkom moći. Dok su države zadržale vlasništvo u energetskom sektoru, postojao je snažan pritisak da se privatizuju u potpunosti. U nekim slučajevima, strane telekomunikacione kompanije u vlasništvu njihovih vlada kupile su nacionalne telekomunikacije ili druge velike firme u regionu – transakcije koje su označene kao „privatizacija“.

Od bivših jugoslovenskih republika samo su Slovenija i Hrvatska ušle u Evropsku uniju i NATO, dok su Crna Gora i Sjeverna Makedonija samo članice NATO-a. Ruski uticaj ostaje posebno snažan u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji. Sve veće prisustvo Rusije i Kine u regionu može se u velikoj mjeri pripisati oklijevanju Evropske unije da primi zemlje Zapadnog Balkana u svoje članstvo. Ako EU želi da garantuje sigurnost i odbranu Evrope, biće joj potrebna i puna integracija Zapadnog Balkana i aktivna saradnja sa Turskom.

Ratom razorene ekonomije i pljačkaška privatizacija doveli su do značajnog društvenog raslojavanja. Politička (ne)stabilnost je direktno povezana i sa sigurnošću i sa ekonomijom. Posebnu pažnju treba obratiti na Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, gdje ruski utjecaj ostaje dominantan, pored netransparentnih kineskih investicija i uticaja.

Energetski sektor datira još iz ere socijalističke Jugoslavije i od tada je bilo malo značajnijih investicija. Iako postoje povremeni viškovi električne energije, oni potiču zbog nerazvijene ekonomije regije. Da region doživi stvarni ekonomski rast, suočio bi se sa značajnim nedostatkom energije. Zapadni Balkan ostaje u velikoj mjeri ovisan o uvozu nafte, naftnih derivata i gasa. Pored značajnog hidro energetskog potencijala, stabilnost energetskog sistema i dalje se oslanja na elektrane na ugalj, koje su pod sve većim nadzorom Energetske zajednice, čiji je cilj zamijeniti prljavu energiju obnovljivim izvorima. Ovi napori nailaze na otpor lokalnih zajednica i radnika u postojećim pogonima, jer sadašnja politička rukovodstva nisu pokazalo namjeru da ozbiljno ulažu u novu energetsku infrastrukturu zasnovanu na dekarbonizaciji.

Energetska zajednica igra ključnu ulogu u tranziciji zapadnog Balkana ka održivom i konkurentnom energetskom sektoru. Uz pristup fondovima EU i međunarodnu podršku, zemlje u regionu imaju priliku da ubrzaju reforme i poboljšaju svoju energetsku sigurnost smanjenjem zavisnosti od fosilnih goriva. Dok su se države članice energetske zajednice formalno obavezale na usklađivanje svojih energetskih sistema sa propisima EU (acquis communautaire), stvarnost govori drugačiju priču. U praksi se obaveze lako preuzimaju, ali se njihova implementacija odvija sporo, s poteškoćama, ili se čak i potpuno zaustavlja. Političke prepreke i opterećujuće administrativne procedure i dalje odlažu značajnu energetsku reformu.

Energetska diversifikacija je ključna za sve zemlje u regionu, posebno za Bosnu i Hercegovinu, i smatra se važnom za smanjenje ruskog utjecaja. Veliki projekat u tom smislu je izgradnja plinovoda "Južna plinska interkonekcija", koja bi povezala Bosnu i Hercegovinu sa LNG terminalom na hrvatskom ostrvu Krk. To bi značajno umanjilo utjecaj Rusije, jer postojeća infrastruktura plinovoda omogućava pristup isključivo ruskom plinu. Sjedinjene Američke Države su prošle godine potpisale sa Srbijom važan Sporazum o strateškoj saradnji u energetici. Američke kompanije će ulagati u energetski sektor Srbije, promovirati američke investicije i dalje jačati strateško partnerstvo između dvije zemlje.

Iako fosilna goriva i dalje dominiraju energetskom mješavinom regije, a rezerve uglja ostaju značajne, zemlje se i dalje bore sa zastarjelom energetskom infrastrukturom i neefikasnim postrojenjima za proizvodnju električne energije. Projekti obnovljivih izvora energije su još uvijek u ranoj fazi, zbog nedostatka ulaganja u hidroenergiju, solarnu energiju i energiju vjetra. Kako termoelektrane i dalje služe kao okosnica energetske stabilnosti – a izgradnja novih je uglavnom zaustavljena – sve se više razmatra nuklearna energija kao sredstvo za osiguranje dugoročne stabilnosti. Ipak, politička nestabilnost i sigurnosne prijetnje teško da stvaraju povoljno okruženje za nuklearna postrojenja.

Nedavno potpisivanje deklaracije o vojnom savezu između Hrvatske i Albanije, obje članice NATO-a, zajedno s Kosovom, vjerovatno će potaknuti trku u naoružanju koja je već u toku između dvije suparničke zemlje u regionu – Srbije i Hrvatske – čiji su maksimalni vojni kapaciteti i dalje ograničeni Daytonskim mirovnim sporazumom, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini – u kojem su obje zemlje bile uključene u sukob. Umjesto dalje militarizacije, regionalnim vladama bi bolje koristilo investiranje u ekonomski razvoj—i prije svega u prijateljstvo, međusobno povjerenje i trajnu saradnju.

U trenutnom kontekstu, osiguravanje regionalne energetske povezanosti i sigurnosti je od suštinskog značaja, ali integracija energetskih sistema ostaje spora. Političke tenzije u Bosni i Hercegovini, izazvane secesionističkom politikom Milorada Dodika – predsjednika entiteta Republika Srpska, koja čini četrdeset i devet posto teritorije zemlje – zajedno sa tekućim tenzijama između Srbije i Kosova i velikim studentskim protestima u Srbiji, sve to nastavlja da opstruira zajedničke inicijative i ometa stabilnost i dugoročne izglede za dugotrajni mir.

Situacija u Bosni i Hercegovini je razlog za zabrinutost, jer proruski lider Milorad Dodik – koji se često naziva “novi Karadžić” – teži secesiji Republike Srpske s ciljem stvaranja balkanske Južne Osetije, ponavljajući poznati ruski geopolitički scenarijo. Vrijedi podsjetiti da je ubistvo nadvojvode Franca Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914. godine izazvalo Prvi svjetski rat. U tom svjetlu ne treba podcjenjivati situaciju u Bosni i Hercegovini, a raspoređivanje dodatnih snaga EUFOR-a Althea naglašava rastuće sigurnosne rizike na terenu.

U Srbiji su trenutno masovni studentski protesti, izazvani urušavanjem nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici u novembru 2024. godine, što je rezultiralo šesnaest smrtnih slučajeva. Studenti su uputili četiri zahtjeva vladi, koja tvrdi da im je izašla u susret—iako studenti tvrde drugačije. Trenutni nemiri u Srbiji naglašavaju hitnu potrebu za efikasnim funkcioniranjem demokratskih institucija i vladavinom prava širom regiona, a oba su ključni uslovi za pristupanje EU.

Zapadni Balkan hitno treba da ostvari značajan napredak ka članstvu u EU, što zahtijeva angažman društva u cjelini, uključujući i civilno društvo. Srbija je najveća država u regionu, a nedemokratsko uklanjanje Aleksandra Vučića sa vlasti stvorilo bi sigurnosni vakuum, potencijalno uvlačeći cijeli region u spiralu sukoba koja podsjeća na period od prije trideset godina. Ovaj put, međutim, takav sukob ne bi ostao lokalni, već bi se mogao proširiti širom Evrope.

S obzirom na to da je Evropska unija osnovana kao mirovni projekat i da je Zapadni Balkan nedavno bio poprište oružanih sukoba, od vitalnog je značaja da se ova još uvijek nestabilna regija integrira u ovaj evropski mirovni projekat poznat kao EU – kako bi Evropa jednom zauvijek postala kontinent trajnog mira i nikada više rata.